U nedjelju 22. listopada misna slavlja u našoj župi slavljena su u 9,00 i 11,00 sati. Misno slavlje u 9,00 sati predvodio je sužupnik preč. Nikola Turkalj, a svetu misu u 11,00 sati župnik preč. Luka Blažević.
Milost kršćanstva
Pavao nas u drugom čitanju uvodi u najstariji spis Novog zavjeta. Od danas pa idućih nekoliko nedjelja slušamo njegove poticajne misli o potrebi kršćanskog življenja i prednosti života s Kristom. Pišući Solunjanima, Apostol pozdravlja i piše cijeloj Europi! Najstariji je kršćanski ovo spis Europljanima! Kada promatramo danas, kako se ta ista Europa dekristijanizira i čini ono što je Bogu i Pavlu sigurno gadno, nemoralno i neprihvatljivo, onda možemo shvatiti koliko je ovaj spis važan i potreban za čitati. Iako je kratko djelovao u Solunu, Pavao je ponosan na vjernike koji su srcem prihvatili vjeru i žive ju postojano, smjelo i djelotvorno. Mogli bismo kazati kako i nas on potiče da se ponosimo svojom vjerom te da ju unatoč poteškoćama kroz koje prolazimo, svjedočimo i prenosimo na mlađe naraštaje gdjegod se nalazili. Iako Pavao više nije fizički s njima, on je u duhu s njima i Duh Sveti nastavlja dobro djelo koje je Apostol započeo u dušama vjernika. To je rano sunce (Lk 1,78) koje obasjava europski kontinent; a preko njega i čitav svijet! Pozdravlja ih grčko-židovskim pozdravom – „Milost vam i mir“. Židov piše Grcima pa ih najprije pozdravlja njihovim pozdravom, ali ih odmah i uči, da „spasenje dolazi od Židova“ (Iv 4,22). Dva naroda, dva jezika, dvije kulture, a svi u istom Kristovu spasenju! To je milost kršćanstva.
Postavljajući stupicu Bogu
U Evanđelju slušamo kako mali ljudi žele navesti velikog Boga na tanak led. Koje li ludosti – postavljati stupicu Bogu. A Bog je i njima učitelj (Mt 23,8), tako ih vodi, da oni sami sebe dovedu na tanak led. Kazuje im i dokazuje njihovim argumentima da su mali ljudi, bez razboritosti i bez pameti. A ni poštenje im nije veliko. Zaključak je iz njihovih premisa: „ I Bogu treba dati Božje! A to su oni bili posve zaboravili. Ovo je jedan od najdivnijih primjera da je Bog Sveznajući, a ljudi nedovoljno poučeni ni u životu ni u vladanju. A što je najdivnije – Isus nastupa suvereno učiteljski! Ne pobjednički ni ponižavajući! Jednostavno i plemenito, s velikom dozom majčinske ljubavi! Uči ih iz onoga, što su oni donijeli, kao snagu svojih dokaza: da se Boga ne smije i ne može nikada i nigdje zaboraviti! Njihove premise, a njegov zaključak! Tako s ljudima postupa Bog! Ne bismo li i mi iz ovoga Isusova postupka s ljudima trebali nešto naučiti?! Ovo je samo slika prilika koje su vladale u Palestini Isusova vremena, slika koja nama otkriva kako bismo trebali vladati i obnašati prema svjetovnoj vlasti, ali i u našem odnosu prema Bogu! Svatko od nas plaća sve moguće dadžbine, a kad dođe na red Bog, onda nemamo vremena za Njega, odgađamo Ga ili zaboravljamo!“
Porez i razlučivanje
Vratimo se malo na prispodobu koju smo čuli. Vrhovnu vlast u Isusovo vrijeme imali su Rimljani! Galilejom je vladao tetrarh Herod Antipa, sin Heroda Velikog, a Judejom Poncije Pilat. Bile su dvije vrste poreza - porez na posjed, osobito na zemlju i porez na osobe, koji su plaćali muškarci od 14. godine pa sve do 65. godine, a žene od 12. do 65. godine života. Pravovjerni Židovi su imali problem s plaćanjem poreza jer se to protivilo njihovom jednoboštvu, tj. plaćati porez značilo je i priznavati pogansku vlast, a oni priznaju samo Božju vlast; opet, ne plaćati značilo je sukobiti se sa zemaljskom vlašću i zbog toga biti odveden u zatvor. Isus je trebao donijeti pravorijek! I donio ga je! Iako su oni očekivali drugačiji odgovor i stav, ostali su zatečeni njegovom oštroumnošću i mudrošću! Nije povrijedio Boga, a ispunio je slovo Zakona! „I vuk sit i koza cijela“, rekli bi naši mudri ljudi. Njegovi sunarodnjaci su bez svoga pristanka uvučeni u rimsku državnu vlast i samim tim činom bili dužni plaćati porez. Čak su se njime koristili i u Hramu. Isus ne postavlja pitanje o pravu Rimljana na vlast u njegovoj domovini ili o pravednom upravljanju bilo koje građanske vlasti, nego o poštivanju socijalnog reda, o obvezi prema državnim vlastima. On traži od svojih protivnika u mišljenju da budu barem toliko pošteni prema Bogu koliko su pošteni prema državnim vlastima. To znači biti povezan s Bogom! Uvijek si na pravom putu i odgovor ti je razumljiv i shvatljiv! Isus nas svojim odgovorom želi potaknuti da najprije izvršimo svoju vjersku i građansku dužnost! Tražite najprije kraljevstvo nebesko! I mi se često znamo buniti protiv „onih na vlasti“, kako mi to znamo reći, i prigovarati kako imaju visoke plaće, kako ništa ne rade, kako je sve teže i teže. Državna vlast bi trebala prije svega brinuti o svakom svom građaninu da ima jednaka prava i obveze, da ima mogućnost pristojnog posla i redovite plaće, da živi u miru i blagostanju…! Da bi to tako bilo trebamo moliti za njih i preporučivati ih Bogu za rasvjetljenje i nadahnutost Duhom Svetim. Po običaju donosim na kraju jednu prigodnu priču koja nam može pomoći u razmišljanju o našem odnosu prema Bogu i vrijednostima koje želimo postići!
„Isuse, Sven je“
Svakoga dana o podne, neki mladić bi se pojavio na vratima crkve, zaustavio se nakratko i odlazio. Na njemu bijaše košulja s kockastim uzorkom, poderane traperice i jakna, baš kako se obično odijevaju mladi njegove dobi. U ruci je nosio papirnatu vrećicu s pecivom za ručak.
Župniku je bio sumnjiv pa ga upita zašto dolazi pred crkvu. Bijaše, naime, i ljudi koji su u crkvu dolazili krasti.
„Dođem se pomoliti“, odgovorio je mladić.
„Pomoliti se?! Što možeš izmoliti za tako kratko vrijeme?“
„Pa… svakoga dana dođem u crkvu o podne i kažem: 'Isuse, Sven je', a zatim odem. Molitva je kratka, ali siguran sam da me Isus čuje.“
Nekoliko dana kasnije, mladić je teško stradao u nesreći koja se dogodila na poslu pa je prevezen u bolnicu.
Uskoro je ta soba postala stjecište svih bolesnika na odjelu.
Ležao je u sobi s ostalim bolesnicima, ali njegovim se dolaskom raspoloženje potpuno promijenilo.
Mladi i stari često bi se našli pored njegova kreveta, a on bi svima udijelio smiješak, riječ ohrabrenja i poneku šalu.
Posjetio ga je i župnik. U pratnji medicinske sestre sjeo je pored njegova kreveta.
„Rekli su mi da si teško stradao, ali da unatoč tomu hrabriš sve druge bolesnike.
Kako u tome uspijevaš?“
„Zahvaljujući onomu koji me posjećuje svaki dan o podne.“
„Ali ovamo nitko ne dolazi o podne“, upadne mu u riječ sestra.
„Dolazi, dolazi, svaki dan o podne. Stane na vrata moje sobe i kaže: 'Svene, Isus je'.
I onda ode.“
Rekao bi Isus u drugoj prilici: „ IDI, PA I TI ČINI TAKO!! Amen.“
Razmišljanje: Katolički tjednik
