Trideset i druga je nedjelja kroz godinu. Za dva tjedna je posljednja nedjelja u ovoj crkvenoj godini ili Nedjelja Krista Kralja. Nakon te nedjelje počinje novi cikus sa vremenom Došašća.
Obje svete mise danas su slavljene u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Svetu misu u 11,00 sati predvodio je župnik preč. Luka Blažević, a misu u 9,00 sati sužupnik preč. Nikola Turkalj.
Svadbeno veselje zaručnika i zaručnice s pratnjom razboritih djevica jedna je od sedam Isusovih prispodoba iz ciklusa svatova i svadbe.[1] Parabolu donosi samo sv. Matej (25,1-13), a čitamo je kao evanđeosku perikopu 32. nedjelje kroz godinu A. Najprije iznosimo kakav je svadbeni običaj u Židova općenito postojao u ono vrijeme, zatim prenosimo evanđelistov tekst u cjelini, raščlanjujemo neka pitanja i neuobičajenosti gesta i konačno Gospodinovu prispodobu primjenjujemo na život nas vjernika koji želimo postići „kraljevstvo nebesko“.
Svadbeni običaji u Židova
Svadba je trajala tjedan dana. Mladenka bi kroz to vrijeme bila kod svoje kuće i čekala zaručnika koji sa svojim prijateljima, svatovima, može doći u bilo koje doba dana i noći. S njome su se u čekanju družile njezine kolegice, skupina djevojaka iz rodbinskoga kruga ili mjesta. Sve su bile u radoznaloj napetosti kada će zaručnik stići.
Svi očekuju mladenca koji sigurno stiže, ali nitko ne zna ni dana ni trenutka njegova pojavka. U tome se vidi sva zagonetnost događaja, uzbudljivost situacije, budnost djevojaka, osobito spremnost same zaručnice.
Kada mladoženja prispije sa svojim prijateljima, ulazi u svadbenu dvoranu, zatvore se vrata, časti se i razgovara s onima koji se zateknu u kući, koji su budni. Nakon toga svečarenja zaručnik i zaručnica idu u svatovskoj povorci u mladenčevu kuću gdje se nastavlja i završava svadbeno veselje. Nije ovakav protokol bio nepomičan, ovisio je o unesenim običajima u pojedinom kraju. Svadbena razdraganost razmicala je granice pojedinih pravila. Ali to je uglavnom bila opća matrica ili paradigma kojoj se mi danas možemo čuditi, ali to je tako trajalo stoljećima. Kažu da i danas ima nekih ostataka takvih običaja u onim krajevima.
Isus uzima taj svadbeni ceremonijal za svoju prispodobu da pokaže kakva se budnost Crkve, njegove zaručnice, hoće s obzirom za njegov dolazak, i ovaj prvi vremeniti kada se dijelimo od ovoga svijeta, i onaj drugi pojavak o Sudnjem danu kada počinjemo i uskrslim tijelom živjeti na drugome svijetu.
Isusova parabola
»Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.
Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’
Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« (Mt 25,1-13).
Neke nepovezanosti. U paraboli neki tumači uočavaju neke nedosljednosti koje odudaraju od poznatih svadbenih običaja:
prvo, zaručnica se u tekstu uopće ne spominje, a sve se oko nje plete; ona je novum svadbe, nova neva;
drugo, sve djevice, i razborite i nerazborite, idu „ususret“ zaručniku umjesto da ga čekaju sa zaručnicom kod njezine kuće;
treće, kao da sve u putu „zadrijemaše i pozaspaše“ zbog čekanja zaručnika koji je s nekoga neobjašnjiva razloga „okasnio“;
četvrto, najednom kao da se svih deset djevica vratilo u kuću zaručnice i tu čekaju zaručnika;
peto, pretpostavlja se da se po noći može „nabaviti ulja“ kada inače trgovine ne rade;
šesto, svadbena se svečanost odvija kod zaručnice, a ne spominje se glavno svadbeno veselje kod zaručnika. Ali, rekosmo, u svadbama nije postojao neki nepomičan kanon u koji se nije smjelo dirati, od mjesta do mjesta, od jednoga kraja do drugoga. Evanđelist nema nakanu opisati svadbeni običaj u tančine, nego napominje samo glavne natuknice, i kao da pretpostavlja sve ostalo. On rekne jednu rečenicu, a čitatelji, osobito čitateljice, znaju cijelu pripovijest.
Lude djevice. One se u tekstu prve spominju. I nazvane su lude – fatuae. Bilo ih je pet. Nisu one za psihijatrije, nego praktično nerazborite, ne mućkaju svojom glavom. One ne razabiru što ih čeka sutra, dogodine, za deset godina; ne razlikuju početak od svršetka, sredstva od cilja, pa onda niti upotrebljavaju sredstava za postizanje cilja. Dok su one sve spavale, njihove su svjetiljke sve gorjele. Eto im pameti! Nisu ništa predvidjele ni na vrijeme nabavile. Nerazborite su one koje prolijevaju ili bespotrebno troše ulje, a treba im za život. Budalaste su kada pile granu na kojoj sjede, umjesto da pile grane polusuhe i besplodne da bi one rodne mogle rasti i rađati. I kada se u nevolji obraćaju razboritima da im posude – jer je zaručnik već na pomolu! – ove ih glatko odbiju: Pođite radije k prodavačima… Gdje su prodavači usred crne noći? U tome i jest sva tragedija nerazboritih djevojaka.
– One su, jadne, sve pomiješale: i sredstva i cilj, i san i dan, i ulje i neulje, i ludost i mudrost, i ljeto i zimu, ne razlikuju jek života od smrti. Tko se takvom u životu oženi, kuku njemu!
Mudre djevice. I njih je bilo pet. Odlikovale su se po tome što su se u neka doba dogovorile da jedna bdije, a druge mogu spavati, jer znaju da će ih ova budna probuditi na vrijeme. Tako su se izmjenjivale, odmarale i osvježavale. Dok su jedne spavale, njihove svjetiljke nisu po noći gorjele, jer je samo jedna bdjela sa svojom upaljenom svjetiljkom.
– Djevice su nazvane mudrima zato što su znale rasporediti ulje za svoje svjetiljke. Malo po malo. Mudre su zato jer uviđaju odnos između škole i života, sredstava i cilja; znaju da svaki cilj ne opravdava svako sredstvo; rabe prava i prikladna sredstva da postignu pravi cilj. Vide večeras kako će biti najesen ili dogodine, odnosno i u vrijeme svadbe misle na konačan dan ovozemnoga života, u vremenu se spremaju za vječnost. One kao prijateljice zaručnice koja se udaje ulaze s njom u svadbeno dvoranu i u svadbenu svečanost.
U prispodobi je „kraljevstvo nebesko“ Isus usporedio sa svadbenom radošću, a mi smo vjernici uspoređeni s nerazboritim i razboritim djevojkama!
Neke poruke iz prispodobe
Isus Židovima. Gospodin je Isus svojim suvremenicima dao trajne opomene: Treba biti spreman dočekati zaručnika, Krista-Mesiju, u svaka doba. Treba stalno imati ulja u svjetiljci, tj. vjere, ljubavi i nade. Treba biti strpljiv i spreman u koja god doba Gospodin odluči doći, u kakvoj se god formi pojavi. I u obliku Djeteta u betlehemskoj štali i u liku Raspetoga na golgotskom križu. Židovi su se uvelike iznenadili jer su očekivali da će Mesija doći u oblacima i munjama nebeskim, svi će ga lako prepoznati i on će povesti izabrani narod u osvajanje ovozemnoga svijeta s pomoću mača i biča, vlasti i gospodstva nad narodima. A on se pojavio od Djevice kao Novorođenče. Neprimjetljiv! Ukazao se kao Raspeti. Neprepoznatljiv! Uskrsnuo na vječni život. Nevidljiv!
Nema posudbe nekih vrijednosti. Ima stvari koje se ne mogu posuditi drugomu: na primjer duhovni odnos s Bogom, duševna svjetiljka razuma, životno ulje srca, moralne krjeposti stečene odgojem: čistoća, velikodušnost, marljivost, odanost, vedrina; krjeposti nazvane bogooblične koje nam Bog daruje a mi surađujemo: vjera, ufanje i ljubav; stožerne krjeposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Ne može se drugomu posuditi ni od drugih pozajmiti ni značaj, ni znanje, ni zvanje, ni zdravlje, ni spasenje.
Nagrada i kazna. Ako neki misle da će se oni lako prošvercati u posljednji trenutak, ludo se varaju. Švercati je nečasno i budalasto. Možeš ti prevariti staroga i poštenoga profesora, ali ne ćeš ti prevariti sama sebe. Ti ćeš svoje znanje i poštenje polagati u životu, u obiteljskom krugu, na poslu. Pa sve što si pošteno radio, vratit će ti se u krilo kao nagrada. A sve što si nepošteno radio protiv sebe, doplovit će ti kao niz rijeku života kao mutna naplavina: komu čast – čast, komu nečast – nečast. Pošten učenik i student više se raduje zasluženoj dvici nego prošvercanoj petici. Nepošten učenik nepošteno se domogao ocjene, jer on nije uopće sposoban ocijeniti život. Fatuus – praznoglav. Kako je pošten onaj učenik koji se trudio i naučio, i besplatno pokazuje svojim suučenicima izvan sata, kod kuće, idući u školu. On pokazuje da bi drugi razumio i naučio. A kada je kontrolni, zadaća, ispit, test, onda ne šapće, ne šverca. Prste k sebi.
Nemoguće je da jednom ne ćeš biti uhvaćen, možda upravo na izlasku iz škole, na ulasku u život, kada nikako nisi očekivao da te itko može stići. Svaka će ti nepoštena ocjena prije ili poslije skočiti na nos, i sigurno se osvetiti u praksi. Sve se vraća, sve se plaća. Jednom ćeš i ti sve to morati platiti, ali kudikamo skuplje i dublje iz džepa, i to kada ne budeš imao ni prebijene, nego ćeš morati pozaimati. A ono te jednoga dana razapelo preko novina, dvokrilnih, duplerica, jer ne možeš stati na jednu stranicu. Dokazuj ti na sudu da nemaš veze s plagijatima! Više ćeš sada pozajmiti i potrošiti nego kroz godine studija!
Zar zbilja misliš da, protiv Božjega zakona, može iz trula sjemena izrasti i oblikovati se zdrava i rumena jabuka? Zar si uvjeren da se iz školske krađe može razviti zdrava biologija i lingvistika i zadobiti nacionalna nagrada?
Ne čekati posljednji trenutak. Ima stvari u životu koje se ne mogu čestito ni nabaviti ni obaviti posljednjega dana. Na primjer zimnica, diploma, udaja, zavjeti, ređenje! Za sve treba vremena, vježbe i strpljivosti.
Najčešća je naša tragedija u tome što mislimo da ćemo neke stvari lako riješiti u posljednji hip: i položiti ispit, i pripremiti propovijed, i spremiti se na put. Ima vremena. Sjetit ću se. A vrijeme nas nemilosrdno pregazi, pamćenje još nemilosrdnije izdade. Tko mirno osvaja vrijeme, nikada ne će biti rob vremena. Razuman čovjek ujedno je zreo čovjek. Nezreo je tko ne zna upravljati vremenom. Carpe diem![2] govorahu rimski klasici.
Iskoristi dan koji ti je dan! Za kraljevstvo nebesko! poručuje nam ovom prispodobom Gospodin Isus.
Razmišljanje: Vjera i djela
