U nedjelju 19. studenog sveta misna slavlja u 9,00 i 11,00 sati slavljena su u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Obje svete mise predvodio je sužupnik preč. Nikola Turkalj.
Na kraju Knjige mudrih izreka – pisane 500-tinjak godina prije Krista stoji idealna pjesma o vrsnoj ženi. Ova je pjesma najljepši epilog mudroslovlja staroga Istoka, koja tisućljećima nadahnjuje i odgaja čitatelje Biblije. Ova je pjesma slika djevojke – zaručnice, koja odgaja i vodi svoga dragoga. Slika je i supruge, koja čuva i uči muža – biti čovjekom, polovicom duše njezine! Simbol je roditeljice-majke, koja usrećuje svoju obitelj i suncem radosti obasjava svoj dom. Slika je i svete Crkve, koja čuva Božji poklad i uči narode putu Božjem.
Odlike vrsne žene
Naime, Knjiga mudrih izreka hvali vrsnu ženu i njezine vrednote, onu koja nikad ne posustaje i čini svaku vrstu dobra i to prema svima! Vrsna je žena ispružena ruka darežljivoga neba. U nju se pouzdaje njezin muž i od nje sve očekuju sva njezina djeca. Ona ih neće izdati niti iznevjeriti ili ostaviti, neće ih ucjenjivati niti im naplaćivati svoju ljubav! Ona je sva za njih! Živi, da bi i oni živjeli! I sretna je, kad su oni sretni! Ona „čini dobro, a ne zlo … vješto radi rukama marnim… siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima“ … Što bi bili brakovi, obitelji, susjedstva bez vrsnih žena? Što bi bile bolnice, škole, sudnice, crkve bez njih? Vrsna je žena svuda i uvijek – u svim kulturama i narodima – blizina neba! .. I slika Boga koji je dobar! Opis te mudre i vrijedne žene starozavjetna je podloga za marljive sluge u paraboli iz današnjeg Evanđelja.
Iskoristiti dan
Apostol Pavao na početku kategorično tvrdi: „Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći“, a na kraju iz toga izvodi logički zaključak: „Bdijmo i trijezni budimo!“ Znanje o točnom danu Isusova drugog dolaska ne opterećuje Pavla previše, nego mu je važno budno čekanje i savjesno iščekivanje u sadašnjosti! Vjernik ne treba živjeti u strahu, nego u radosnom iščekivanju drugoga Kristova dolaska. To isto želi i Apostol poručiti u drugom čitanju! Potiče kršćane, one koji su povjerovali Kristu, da se ne ulijene i da im srca ne otežaju u proždrljivosti i pijankama, te kažu, ma tko zna hoće li Krist uopće doći? Ili zakasnit će! Takav bi Gospodinov dolazak za njih bio koban i doživjeli bi propast, fijasko i vječno prokletstvo! Pavao potiče da je Gospodinov dolazak siguran, ali je nadnevak nesiguran! Ne kaže li naš narod onu mudrost: „Smrt je bliža od košulje za vratom!“ Opomena se odnosi na svakoga od nas i vrijedi za sva vremena! Iskoristi dan koji ti daruje Božja dobrota i usreći nekoga! "Carpe diem – Iskoristi dan", rekli su davno stari Latini! Iskoristi sve talente, da se ne bojiš kad dođe Sudnji dan i kad te Gospodin pozove da položiš račun o svom upravljanju! Za one koji slijede Gospodina i s njime žive, nije uopće važno kada će doći taj dan.
Poziv na mudro čekanje Gospodina
Vrhunac ove poruke je evanđeoski ulomak koji smo čuli. Našim rođenjem dobivamo tolike talente i darove: vid, razum, sluh, slobodu, tolike prirodne sposobnosti, milost krštenja i druge sakramente, zvanje, životni put… Ti darovi ne smiju služiti samo nama, nego svim ljudima koje nam Gospodin šalje na životni put. Zanimljiva je činjenica, kad se rodi neko bolesno dijete koje ima poteškoća, svi se pitaju: "Zašto!?" i/ili "Tko je 'zgriješio'" da se to baš nama dogodi!? A nitko se nikad nije pitao čime smo „zaslužili“ kod Boga da se rodimo zdravi i normalni?! Parabola o talentima koju smo čuli u evanđelju, jest poziv na mudro čekanje Gospodina.
Odgovornost pred Bogom
U vrijeme nastajanja Novoga zavjeta „talent“ je bio mjera za težinu, ali i kovani novac od srebra ili zlata, otprilike kojih 40 kilograma! U to vrijeme postoje tri vrste talenata: grčki, sirijski i rimski, te nije baš lako točno odrediti protuvrijednost u današnjem novcu, ali je svakako bila velika vrijednost! Težište je parabole osobna odgovornost pred Bogom, jer predstoji Božji sud. U njoj se spominju tri sluge, ali dva karaktera! Jedni se trude i rade kao sebi, dok drugi ima oprečno mišljenje o svom gospodaru! Boji ga se i strahuje od njegova dolaska. Tko su uopće ove sluge, kojima gospodar predaje svoje cjelokupno blago? Zar to nismo svi mi? A što su talenti koje su sluge primili? Zar to nisu naravni i nadnaravni darovi Božji, koje nam je Stvoritelj razdijelio – svakome prema njegovim sposobnostima?! A povećanje darova? Odgovorno življenje svakoga, uvijek i posvuda! Svi smo mi Božji dužnici i svi ćemo polagati račun! Živimo li plodno ili promašeno? Svakom od nas je dano znati što znači živjeti dobro, a što promašeno – savjest je božanska vaga u čovjeku! A imamo na raspolaganju samo ove trenutke, koji nezaustavljivo teku u prošlost – noseći sa sobom sliku našega života. Sud će biti na crti dobra: "Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost Gospodara svoga!" Dobri Bog – dobar čovjek! Druge vage nema! Samo Bog daje i nagrađuje svoje darove! Tkogod dobro odživi darovani život, ulazi u zajedništvo Božje radosti! Upravo po tom služenju i podlaganju iz ljubavi za svu braću i sestre, bit ćemo suđeni i nagrađeni. Gospodin će nas nagraditi, ne prema tomu koliko smo dobrih djela učinili, nego kako i s kojom nakanom, odnosno, jesmo li to učinili iz ljubavi, onako kako on to očekuje. Raoul Faolleraeau, apostol gubavaca, napisao je: "Sanjao sam… neki se čovjek pojavio na sudu pred Gospodinom: 'Vidiš li, moj Gospodine', kaže mu, 'Ja sam opsluživao Tvoj Zakon i nisam ništa nečasna niti ikakvo zlo učinio. Čuvao sam se! Moje su ruke čiste, Gospodine!' 'Nema sumnje', uzvraća mu Gospodin, 'ali tvoje su ruke prazne!'"
Gospodin traži ruke pune dobrih djela, učinjenih njegovom pomoći iz ljubavi! Ovdje je namjerno uzeta velika vrijednost i u novcu, talenti, koji vrijede cijelo bogatstvo, kako bi nas probudili! Najčešće se mi ljudi, kad je riječ o nekoj velikoj vrijednosti trznemo, kao da je naše! Isus govori o velikoj vrijednosti i pravom bogatstvu, a ne o trideset srebrnjaka, kovanica za koje ga je Juda izdao! Ističe pravo bogatstvo, ne bi li nas potaknuo da se borimo za njega i na kraju svoga života dobijemo vječnost kao nagradu za vjernost i odanost Bogu! Darove smo dobili i moramo ih koristiti bez straha, jer je Bog ljubav i čeka nas raširenih ruku kako bi nas nagradio za svu ljubav i vjernost.
Najvažnija vožnja
Kako se ova liturgijska godina bliži svom kraju, a ovih nedjelja sve češće slušamo upravo o posljednjem Kristovu dolasku i pripravi za taj trenutak, nudim svima nama jednu lijepu priču ne bi li nam ona pomogla sagledati svoj život i učiniti nešto lijepo prije nego bude kasno.
"Radio sam kao taksist prije dvadeset godina. Jednom, usred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju. Po ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i otišli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovu jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.
'Samo trenutak', rekao je krhki, stariji glas.
Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma '40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kovčeg. Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.
'Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta', rekla je.
Odnio sam torbu do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.
'Ma, nema na čemu', rekao sam joj. 'Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.'
'Oh, Vi ste tako dobar dečko', rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: 'Bismo li se mogli provesti kroz središte grada?'
'To nije najkraći put', brzo sam joj odgovorio.
'Nema veze', rekla je. 'Meni se ne žuri. Na putu sam za starački dom.' Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.
'Nemam više nikog od obitelji', nastavila je. 'Liječnici kažu da neću još dugo.'
Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. 'Kojim putem biste željeli ići?', upitao sam.
Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekoć radila kao operator dizala. Povezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekoć bilo plesni salon u koji je dolazila kao djevojčica. Ponekad bi mi zatražila da usporim ispred neke zgrade ili kuta, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:
'Umorna sam. Krenimo sada.'
U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam vrata prtljažnika i odnio mali kovčeg do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.
'Koliko Vam dugujem', upitala je, otvarajući torbicu.
'Ništa', odgovorio sam.
'Od nečega morate živjeti', dometnula je.
'Ima i drugih putnika', rekao sam.
Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.
'Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće', rekla je. 'Hvala Vam.'
Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života. U toj smjeni nisam više vozio nijednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima, i ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je ovo najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali, važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim."
Koliko smo samo puta imali priliku učiniti lijepu stvar, a nismo. Sjetimo se da je blizu i naša zadnja vožnja i pokušajmo učiniti nekoga sretnim i uljepšati mu današnji dan. Možda mu je zadnji. Amen.
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Ivana Đapić i Tomislav Ratković
