Nedjelja je Krista Kralja. Posljednja nedjelja u ovoj crkvenoj godini. Sljedeće nedjelje započinjemo sa novim ciklusom i vremenom Došašća ili Adventa.
Misno slavlje u 9,00 sati predvodio je preč. Nikola Turkalj, a u 11,00 sati preč. Luka Blažević u koncelebraciji s preč. Nikolom.
Nakon svete mise u 11,00 sati je izložen Presveti oltarski sakrament jer je na današnji dan naše godišnje župno klanjanje. Svatko ima priliku doći Isusu izreći svoje potrebe, ali i zahvale. Kako Isus ne bi bio "sam" u crkvi tako su se onda organizirali prvopričesnici, mladi, krizmanici i odvojili dio svog vremena ovog popodneva da bi bili blizu Isusa. Uz ove nabrojane skupine Isusu su se dolazili pokloniti i odrasli vjernici.
Ovo je jedna od onih lako zapamtljivih parabola kojima Gospodin Isus obrazlaže božanska mjerila po kojima će svatko od nas u Dan onaj biti prosuđivan na sudištu Božjem, kako čitamo u Matejevu Evanđelju trideset i četvrte, tj. posljednje nedjelje u godini A, koja je ujedno nedjelja Krista Kralja. Otvara se neviđena sudnica na nebeskom travniku s Kristom Kraljem i svim dvorjanima njegovim sa svim zvučnim instrumentima njihovim:
»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva« (Mt 25,31-33).
Jedinstven prizor Sudnjega dana kako ga brojni umjetnici[1] dočaravaju. Dominira Krist Kralj Sudac: Anđeli će, pratitelji Kristovi i čuvari ljudi na zemlji, pozvati svako ljudsko tijelo s ove zemlje na preobraženje, da se s dušom sjedini u istovjetnu osobu kako je živjela i djelovala u ovom smrtnom životu a sada u uskrsnu obliku. I svi ti besmrtni preobraženici razlučuju se: jedni na uskrsnuće života, a drugi na uskrsnuće osude. U toj neviđenoj audijenciji, kada Kralj i Sudac podigne desnicu svoju, nastaje velika dioba svega svijeta. Dijele se Lazari od Gavana, skrušeni razbojnici od neraskajanih, svjetlo od tame, pšenica od kukolja, ovce od jaraca. Višnji Sudac razvrstava sve ljude u dva velika tabora, u blagoslovljene i neblagoslovljene, kao što pastir uvečer razlučuje ovce na desnu, a jarce na lijevu stranu. Uostalom i Krist, osim naslova previšnjega Kralja, nosi ime i Dobroga Pastira pa mu je usporedba posve familijarna.
Zašto ovakva slika? Oni koji su sa sela i sjećaju se koza, znane su im razlike između ovaca i jaraca. Evo nekih:
Ovce su mirne, umiljate, nerogate, imaju svoja imena, uzimaju iz ruke, daju se čuvati i voditi. Jarci su divljani, prkosni, agresivni, gospodare terenom, rogati, pa kada se zalete i rogovima obijesno bubnu ovcu, janje, pastira – upamtit će!
Ovce i jarci po danu zajedno idu na ispašu, ali se po noći razlučuju: ovce radije leže na otvorenom, na zraku, a jarci u zatvorenim torovima, više u mraku.
Isus uzima seosku sliku lučenja ovaca od jaraca da osvijetli vječnu istinu podjele ljudi na dobre i loše kako su na zemlji radili i vječni život zavrijedili.
Počinje suđenje. Svi se ljudi dijele u dva svijeta: u Božji narod blagoslovljenih koji su išli uskom stazom Evanđelja i ulaze na vrata u „život vječni“, i u nebožji narod prokletih koji su išli širokim putom koji vodi u „muku vječnu“.
Kriteriji suđenja
Vječni Sudac donosi tri božanska mjerila suđenja koja su tijekom stoljeća preobražavala svijet u svome mišljenju, vjerovanju i djelovanju: obična djela, i to učinjena bez ikakve računice, a zapravo učinjena Kristu.
1. – Tjelesna djela milosrđa po kojima će se svakomu suditi, prvi je kriterij.
»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni’« (Mt 25,31-36).
Upravo iz ove parabole izvedena su tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, zarobljenika i prognanika pomagati, a ovima je Crkva dodala i ono sedmo djelo milosrđa: mrtva pokopati. Pa i sv. Pavao naučava da nam se svima „pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo“ (2 Kor 5,10). Bog Sin, kojega je Bog Otac ovlastio, sudi jednostavne stvari koje može svatko živ i razuman činiti. Isus je to svoje načelo izrekao i prije ove prispodobe: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“ (Mt 10,42). Što je to čaša vode, pa i hladne vode!? A gle nagrade! Ovdje Isus govori o svakodnevnim stvarima: ne traži od tebe i od mene da sagradimo bolnicu i primimo pedeset bolesnika i malo manje zaposlenika, nego da posjetimo bolesne u susjedstvu ili u bolnici kada je slobodan pristup. Tako i s prihvaćanjem stranca, s odijevanjem gola, s pohađanjem zatvorenika… Netko može činiti dobro iz puke reklame da ga drugi slikaju i slave. Primio je svoju plaću! A može iz obična ljudskog odgovora ljudskoj stvarnoj potrebi, koju vidi čovjek, pogotovo Bog. Čeka ga Kraljevstvo pripravljeno od postanka svijeta. Po jednaku se kriteriju sudi i sinu i majci koja je, ne znajući ni čitati ni pisati, rodila i odgojila dječaka koji je postao akademik svjetskoga glasa.
2. – Pa i nesvjesna djela. I ona dolaze u obzir, tumači Gospodin.
»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’« (Mt 25,37-40).
Čovjek ne mora biti ni svjestan svoga dobra djela koje je učinio drugomu. On spontano daje kruha i vode potrebnomu. On kao nešto posve razumljivo pozdravlja nepoznata putnika i stranca koji je u nevolji. Neprimjetno odijeva sirotana. Posjećuje i liječi bolesna. Ovaj put, nije uopće posebno svjestan da to čini „u ime Kristovo“, jednomu između „najmanjih“ njegovih, ni iz izričite ljubavi prema Bogu i bližnjemu svomu. Doslovno: ne zna mu ljevica što čini desnica. Jednostavno se čovjeku smiluje onaj tjelesni ili duševni potrebnik i zato dobročinitelj u srcu odluči učiniti mu dobro. Bez posebne računice. To što je čovjek učinio bez velika razmišljanja, posve naravno, potaknut samilošću socijalnog slučaja, iz čiste potrebe dotičnoga, to se eto pred Bogom vrjednuje i nagrađuje. I to vječnom nagradom i plaćom. Što učinismo spontano najmanjemu, najnemoćnijemu, to učinismo Kristu, Sinu Boga živoga.
Slične će riječi, samo u negativnu obliku, Sudac izgovoriti i onima koji nisu toga učinili:
»Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovih jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti…« i tako drugih pet tjelesnih djela milosrđa koja ublažuju najosnovnije ljudske potrebe: žedan, stranac, gol, bolestan, zatvorenik (Mt 25,41-43).
A kada ga ti osuđenici s lijeve strane budu pitali: zašto, kako, kada, vječni će im Sudac reći:
»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni« (Mt 25,44-46).
Ovi će se slijeva opravdavati upravo neznanjem:
– Da smo mi Egipćani znali da su ti prognanici – Sveta Obitelj (Mt 2,14), sagradili bismo joj faraonsku palaču. Nismo znali.
– Da smo mi Izraelićani znali, tko je u bȋti bio Krist, ne bismo nikada tražili Barabu, a iz svega grla izvikivali na Isusa: Raspni ga! Raspni! (Lk 23,21). Nismo znali! – “Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela razapinjete?” duhovito će im Isus (Iv 10,31).
– Da smo mi Rimljani znali da je to Sin Božji (Mt 27,55), ne bismo ga nikada na križ pribili. Nismo znali!
U ovoj Isusovoj paraboli osuđeno je upravo to stajalište: „Da smo znali, mi bismo se drukčije ponijeli“. Kada vidiš pokraj ceste čovjeka koji se previja u bolovima, što bi trebalo znati još nešto nego da mu je potrebna najhitnija pomoć, bez obzira tko je. A ti odmaglio mimo njega punim konjskim kasom (Lk 10,31) ili s be-em-vejcem od 150 konjskih snaga.
– Da sam znao da je onaj Raspeti pokraj puta „naš“, pritekao bih mu u pomoć. Nisam znao. Zar taj Raspeti nije doista NAŠ, član ove naše ljudske zajednice, koji očekuje odgovor ljudi? Ljudi se drže ljudskih pravila, a ne Božjih mjerila. Gospodin je učinio toliko znamenja da sav svijet „ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale“ o tome (Iv 21,25). A mi nismo znali!
3. – Sudac ne pita tko je tko, nego djelo na vidjelo! Ne će se Sudac zanimati u kojem smo stoljeću živjeli, u ratu ili miru. Ne će nas provjeravati koliko je naše poznavanje klasične literature i teologije oslobođenja. Ne će nas pitati koji nam je naslov bio na ovome svijetu: fizički radnici ili fizičari nobelovci, nego jesmo li činili dobro bližnjemu ili nismo. Sve valja odložiti u stranu, a djela na sunce! A kako će proći oni koji ne mogu činiti dobrih djela, koji su sami potrebnici? Svi možemo misliti, željeti, govoriti pa onda donekle i činiti dobra djela. Možemo biti strpljivi u svojim patnjama. Moliti u svojim nevoljama.
Postoje i drugi kriteriji spasenja
Bilo bi neevanđeoski izlučiti samo ovaj odlomak Evanđelja i njime mahati kao jedinim u prosudbi svijeta. Ima još nekoliko sličnih „govora“ nanizanih u Matejevu Evanđelju koji se odnose na konačan sud i koji se ne smiju ispustiti iz vida.[2] Da neke navedemo:
– Tko ne oprašta, ne će mu se oprostiti (6,12-15; 18,35).
– Krist će pred Ocem nebeskim priznati kao svoga svakoga tko se izjasni njegovim pred ljudima, a zanijekati onoga tko njega zaniječe na zemlji (10,31-33).
– Ući će u kraljevstvo nebesko tko izgubi život svoj poradi njega, Krista (16,24-26).
– Ljudi će biti suđeni prema svakoj svojoj riječi i djelu (12,36; 16,27), prema opsluživanju zapovijedi Kristovih (5,19).
– Najveća zapovijed jest ljubav prema Bogu, a druga, ljubav prema bližnjemu, jest njoj „slična“ (22,37-39).
– Ili ona Markova: „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će“ (16,16).
– Kako se može iz kriterija završnoga suda isključiti misao koju prenosi Pavao: Gnjev se Božji sručuje na sve koji „istinu sputavaju nepravednošću“; umom se može spoznati Božja opstojnost i zato ljudi „nemaju isprike“; premda Boga upoznaše, „ne iskazaše Bogu ni slavu ni zahvalnost“ (Rim 1,18-21). I tako redom.
Istina, kršćanin i svaki čovjek pozvan je i obvezan ublaživati nevolje ljudi, iskorjenjivati svaku patnju i bolest. Ali je nevolja, siromaštvo, bijeda rezultat kudikamo jačega zla u čovjeku i u svijetu, a to je grijeh, radikalno udaljavanje od Boga i njegova zakona.
Zaključak. Isusova načela suđenja već dvije tisuće godina potiču kršćane da čine dobra djela ne samo u prvom redu „domaćima u vjeri“ (Gal 6,10), nego svakomu potrebniku na ovome svijetu. Nije li upravo kršćanstvo tijekom vremena podizalo tolike škole radi opismenjavanja čovječanstva, tolika lječilišta radi vraćanja zdravlja bolesnima, zauzimalo se za rad od kojega čovjek živi u svome dostojanstvu? Nije to nikakav prozelitizam! Nego sustav evangelizacije svijeta. Nitko se na Božjem sudu ne će moći izmotavati bilo kojom svojom isprikom, jer je svaka posve neuvjerljiva pred Božjom pravednom presudom.
Razmišljanje: Vjera i djela
