Paljenjem prve adventske svijeće na adventskom vijencu zakoračili smo u novu crkvenu ili liturgijsku godinu. Drugim riječima danas je počelo vrijeme pripreme za blagdan rođenja našega Spasitelja - Božić.
Sveta misa u 9,00 sati slavljena je u crkvi sv. Mateja u Širokoj Kuli jer je prva nedjelja u mjesecu, a misa u 11,00 sati redovito u Ličkom Osiku. Na misi u 11,00 sati župnoj zajednici predstavljeni su ovogodišnji prvopričesnici: Roko Bešić, Klara Borčić, Ana Butković, Ivano Čustić, Valentina Kapetanović, Matej Marković, Marko Nikšić, Lana Prša, Luka Radošević, Luka Tomaš i Josip Jamičić.
Svima neka je blagoslovljena ova nedjelja nade jer smo danas upalili svijeću nade te neka nam ona bude nit vodilja do Božića.
Današnji evanđeoski odlomak počinje Isusovim imperativom izgovorenim pred učenicima u Jeruzalemu: Pazite! A završava njegovim drugim imperativom: Bdijte! Jedno te isto značenje: Budni budite! A da ne bismo pomislili da se to odnosi samo na apostole, Gospodin na svršetku govora jasno ističe: Što vama, apostolima, kažem, svima ljudima kažem: Bdijte!
Augustovi vigiles. Još od vremena cara Augusta (29. pr. Kr. – 14. po Kr.) na prijelazu iz pretkršćanske u kršćansku eru postojali su u gradu/urbe Rimu vigiles urbani – gradski noćobdije i danobdije, nastali i pojačani nakon nekih katastrofalnih požara. Bila je to vrsta gradske policije, čuvari zgrada da se ne upale, stražari na ulicama da suzbiju razne sukobe i svađe među ljudima, pazitelji gradskih spomenika i umjetnina, osiguravatelji mira i reda (danas: vigili del fuoco – vatrogasci). Vigilare – bdjeti dolazi od vigore – snage, jakosti. Kako ćeš biti noćobdija ako nemaš u sebi snage, fizičke moći i duhovne budnosti i umne prisebnosti?
Isusov Vigilate. Nekako u to doba, zapravo oko 30. godine, u Palestini Gospodin Isus u svojim nastupima u sinagogama i govorima po trgovima onim osobama koje ga slušahu započinjao bi propovijed pozivom: Pazite! „Pazite, čuvajte se kvasca farizejskoga i saducejskoga!“ (Mt 13,6, slično Mk 8,15). A završavao drugom riječju ali istoga značenja: Bdijte. („Bdijte i molite da ne padnete u napast“: Mt 26,41; Mk 14,38). Pazite ne samo da vam se fizički ne upale usta – grlo – nos, nego da vam se duhovno ne upale organi srca – jezika i mozga i ne izgorite u prijeziru roditelja, u psovci i preljubu, u krađi i laži, u bilo kojem prijestupu Božjih zapovijedi!
Evo Isusova upozorenja i učenicima i svima do Sudnjega dana:
»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.
Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe.«
»Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!« (Mk 13,33-37).
U ovih Markovih pet evanđeoskih redaka čak se pet puta ponavlja Isusova riječ: bdjeti, bdijte, bdije, budni budite, pazite, pozorni budite – probuđena duha i oka. U svakoj rečenici. Jedno Isusu nitko od nas ne će nikako ni smjeti ni moći prigovoriti, a to je da nam nije ne samo napomenuo nego nas i najozbiljnije opomenuo da budni budemo.
Zemaljski gospodar raspoređuje poslove
Taj „čovjek neki“ kao savjestan gospodar razumno je rasporedio zadaće prema sposobnostima slugu i sluškinja. I, ako treba, neka svatko od njih uzme prikladne pomoćnike i pomoćnice.
Posebna je briga vratareva. On je osobito pozvan da bdije. Čim se pojavi neka značajnija promjena, iznenadan događaj, on će o tome obavijestiti čeljad u domu. Ali taj je vratar očito svatko od nas ljudi. Kuća je naša ljudska osoba i sloboda, naša duhovna i tjelesna vrjednota, koja se može orobiti i razoriti. U životu je možemo razbiti kao glinenu posudu, ne pazimo li na sebe i ne držimo li do sebe. Nije jedan tako nastradao. Trenutak neopreza i nepozornosti košta života. Nepovrativo. Budan budi!
Pozor! Pozor! „Ne znate kada je čas!“ – „Pazite da vas gospodar, ako iznenada dođe, ne nađe pozaspale!“ I oglušiti se na takav dobrohotan poziv, može samo neozbiljan i neodgovoran čovjek koji ne drži ni do Boga ni do sebe ni do svoga vječnoga spasenja!
Čovjek neki predstavlja Gospodina Boga
Čovjek koji je otišao na put, a povjerio svoj imetak slugama, slika je Boga Stvoritelja, Uzdržavatelja i Sudca. Njegovo je sve imanje, cio ovaj svijet, sa svim svojim zakonima, zadatcima i darima. Mi smo njegovi sluge, upravitelji njegove zemlje i njegovih kuća. Samo za trenutak, a to je što bi rukom o ruku. Mi smo njegovo puno i pravo vlasništvo.
Gospodar je otišao, ali je on ipak nevidljivo prisutan, na svoj način. On je nazočan i u jezgri atoma i u galaksijama nebeskim. Nazočan jednako i u središtu Pariza i u Vatikanu, i u Buenos Airesu i u Šangaju. Prisutan uz teška bolesnika u izolaciji, kao i uz teška grješnika koji tone u sve dublju izolaciju. Nevidljivo prisutan i djelatan osobito u ljudskom srcu. To njega najviše zanima. Mi bismo toliko puta voljeli vidjeti izravne Božje zahvate u naše vanjske ljudske živote i patnje, u ljudske okrutnosti i zloće, ali on je ne samo pun povjerenja nego i božanskoga strpljenja. Došašće je podsjećaj na vrijeme našega iščekivanja i strpljivosti. Božji zakoni funkcioniraju posve mirno i polako, a neumoljivo sigurno. Bog već na ovome svijetu toliko puta poštenu poštenjem uzvraća, a lukavca genijalno izigrava. Ne će mu izmaknuti nijedan sluga, koliko god bio moćan; nijedan zadatak, nijedan račun, koliko se god mi osjećali slobodnima i samostalnima, odgovornima ili neodgovornima. Božja je nazočna djelotvornost neizmjerno jača i učinkovitija od svih naših dvoličnih vratolomija i farizejskih petljavina.
Isusov prvi eshatološki dolazak. U školi smo učili da se eshatologija – nauka o posljednjim stvarima suda pred Bogom – dijeli u „srednju“ i završnu. Srednja počinje s našom smrću i pojavom duše pred Bogom da joj Gospodin dosudi što je zaslužila za vječnost: raj, pakao ili čistilište iz kojega nakon određena ispaštanja kazne odlazi u raj. Završna je ona kada će se naše tijelo pridružiti duši, na svršetku svijeta, o Sudnjem danu, kada će biti i suđenje uskrslu tijelu kako je djelovalo i zaslužilo vječnost: raj ili pakao. Isusov Pozor! Pozor! u prvom se redu odnosi na ovaj prvi Isusov dolazak kada pozove svakoga od nas bez obzira na naš posao i službu, jesam li potreban ili suvišan u kući i na ovoj zemlji, zdrav ili zaražen, pun planova koje stalno odgađam, spreman ili nespreman za drugi život.
Isusov drugi eshatološki dolazak. A onda taj Pozor odnosi se i na Isusov završni dolazak na svršetku vremenâ, o Sudnjem danu kada s Božje trublje čudan zvuk zaromòni i počinje suđenje i preobraženu tijelu, pa će zajedno duša s tijelom, kao cjelovita osobnost, ući ili u vječnu slavu ili u vječnu glavnju, već prema djelima ili nedjelima u ovim propadljivim tijelima na ovome svijetu. I nastat će samo dva tabora: Božji svijet blagoslovljenih i nebožji svijet neblagoslovljenih (vidi sliku na početku: Hans Memling, Posljednji sud).
U Dan onaj. Ovoga tjedna, od svetkovine Krista Kralja do ove Prve nedjelje došašća, možemo umjesto onih svakodnevnih moliti srednjovjekovnu Posljednicu blaženoga Tome Čelanskoga [Tommaso da Celano: 1185.-1265.] kao himan, i to u dijelovima: u Službi čitanja, u Jutarnjoj i Večernjoj: U Dan onaj, u Dan gnjeva.[1] Tu se naizmjenično čitaju i slušaju sve same suprotne riječi, kontrasti: strahota – milina; naša velika bijeda – silna Božja pobjeda; Sudac s višnjom vlasti – čovjek s grješnom strasti. Slatki i blagi Spasitelj – A i dobre strah će morit. Navedimo neke doista potresne stihove, koje trebaju čitati i oni ispod i oni iznad 18 godina jer nitko ne zna kada će Gospodar pozvati:
Kada Sudac sudit stane
Sve će tajne biti znane.
Višnji Suče, pravdo stroga,
Sagrešenja prosti mnoga.
Kralju strašne veličine,
Spasi mene, pun miline!
Kad potreseš grešnim svijetom,
Zovni mene s vojskom svetom!
Sjeti se, o Spase mio,
Ne daj mi u paklu dio!
Budni u molitvi. Pouzdano se u vjeri i ljubavi nadamo da bismo tako mogli sretno završiti ako budni budemo na putu dobra i spremna srca dočekamo Gospodara – „da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro“ – budne u molitvi, raskajane i raspjevane njemu na slavu!
Jednom posjetih svoga izvrsna profesora filozofije koji je svima nama bogoslovima osobito ostao u sjećanju kada bi pred Božić i Uskrs, umjesto školske lekcije iz metafizike, iznosio meditacije o Isusovu Govoru na gori. Osobito je zapamtljiva ona: Ne sudite da ne budete suđeni (Mt 7,1), a upravo tu tako slabo opslužujemo! Najavih se. Pustiše me sestre u njegovu sobu. Sjedi na krevetu. Vidi se da je životno slomljen kao Job. Sjedim kao jedan od Jobovih prijatelja, Elifaz, i šutim. „Zašto ovo Bogu treba?“, izusti. Mislim se u sebi sada: ne treba to Bogu nego nama, da se suobličimo slici Sina Božjega – svezana, bičevana, osuđena na smrt, raspeta na križ, izmučena na križu na kojemu izgovori dvije rečenice, jednu sličnu upitniku ovoga cijenjenog profesora: „Bože moj! Bože moj? Zašto si me ostavio“ (Mt 27,46). A domalo drugu posve suprotnu s beskrajnim povjerenjem u Boga: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46).
Bog je svakomu čovjeku povjerio određen zadatak koji treba izraditi u darovanu životu. Svatko ima svoju misao i misiju: roditelji da se brinu za obitelj, učitelji da poučavaju učenike, svećenik da ispuni zadaće pouke, posvete i uprave, vladari da pravedno i pametno upravljaju svojim zajednicama. Nije važno kakav je zadatak: malen ili golem, poljski ili uredski, javan ili tajan. Važno je da se obavi čestito i pošteno. Pred Bogom se sve uračunava i bilježi. I ništa se ne ništi.
Jednoga će dana svatko od nas stati pred sudište Kristovo, da položi vlastoručno potpisane račune o svome radu i životu. Netko će za svoj obavljen posao primiti nagradu i blagoslov, a netko kaznu i prokletstvo, već prema vlastitoj odgovornosti i učinku.
Bdjeti znači da smo samo stvorenja, ograničena i grješna, ali koja očekuju spasonosnu milost od svoga Stvoritelja. Zato bdjeti uključuje i moliti pomoć od Gospodara, darovatelja svakoga dobra!
Avaj dana suzâ, straha
Kada grešni stvor iz praha
Pođe k sudu posljednjemu!
Slatki Spase, prosti njemu.[2]
Razmišljanje: Vjera i djela
Foto: I.Đ. / T.K.
