Druga je nedjelja došašća. Ovu nedjelju još zovemo nedjeljom mira jer druga svijeća na adventskom vijencu simbolizira mir.
Sveto misno slavlje u 9,00 sati predvodio je preč. Nikola Turkalj, a u 11,00 sati preč. Luka Blažević.
Na svetoj misi u 9,00 sati drugu adventsku svijeću u ime Pastoralnog vijeća zapalila je Ivana Đapić, a u 11,00 sati u ime ministranata Luka Tomaš.
Na misi u 11,00 sati imali smo radost krštenja trećeg djeteta obitelji Tomaš. Roditelji Milorad Tomaš i Ana r. Lulić svojoj su kćerki dali ime Lucija. Kumovi na krštenju bili su Martin i Kristina Brkljačić. Obitelji i kumovima čestitamo na sakramentu krštenja i daru života!
Na kraju svete mise župnoj zajednici predstavili su se ovogodišnji krizmanici. Na dar su dobili Novi zavjet. Želimo im da ustraju u čitanju Svetog pisma te da im Krist bude uvijek suputnik u njihovom svakodnevnom hodu.
Svima neka je blagoslovljena ova nedjelja došašća i tjedan koji je pred nama.
Glas u pustinji
Ivan Krstitelj bio je čovjek pustinje – pustinjak, isposnik, prorok, propovjednik, revolucionar! Judejska pustinja isklesala ga je u velikana duha! Duhovno mu u životu najvažnije, a materijalno – samo da preživi. Toliko mu dosta. Od kruha: skakavci i divlji med, od ruha: prsluk od devine kože, a od kuće i kućišta: kakva osamljena pećina! Ili zavjetrina ispod gorskih stijena. Krevet mu je vreli pijesak, jastuk mu je tvrdi kamen, a pokrivač povjetarac s Mrtvoga mora. Kad ožedni, u Jordanu vode traži. A pustinjsko društvo: čagalj i lisica. Živi od onog što pustinja daje! Ivan je pravi pustinjski vuk! Vuk koji je gladan duhovnoga kruha. Koji žeđa za izvorom živim, vodom nepresušnom. Pustinja ga sjedinila s Nebom! On je revolucionar koji se ne miri s grijehom, moralnim neredom i bezboštvom. Pustinjski lav koji u pustinji riče i čija rika ledi krv u žilama. Poziva na borbu protiv grijeha. Na čistoću srca! Na ljepotu duha! On je glas koji u pustinje viče: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze“ (Mk 1,3). To je glas koji ne može šutjeti, koji mora opominjati, upozoravati, prekoravati, na obraćenje pozivati. Jer dolazi Onaj koji ima doći. Obećani! Prorokovani! Naviješteni! A kad je on u pitanju, treba mu pripraviti put i poravniti staze do čistoga srca u koje treba ući. Ivan mu svojim propovijedanjem i pozivom na obraćenje pripravlja put i ravna staze. Dođi, obećani Mesijo! Dođi, dugo Iščekivani! Dođi, Proroče nad prorocima, kojemu ja nisam dostojan „odriješiti remenje na obući“.
Ivan poziva na obraćenje
Ivan je imao nevjerojatan autoritet, nastup, riječ, kao sječivo! Isposnički izgled, proročki nastup, ne štedi nikoga, udara u korijen grijeha! Demagoški vrlo uspješan, traži obraćenje! Obraćenje je glavna tema njegova govora! U obraćeno srce Mesija dolazi! Ima riječ za svakoga i svakoga udara direktno u dušu. Ne možeš mu izmaći. Govorio je:
-Pomiri se s bratom svojim s kojim ne pričaš već godinama.
-Ne umišljaj da si svet i dobar, jer dobar je samo dobri Bog.
-Ne zaobiđi siromaha, sve im svoje podaj i podijeli.
-Budi vjeran ženi i obitelji svojoj, i ne živi nevjernički.
-Ne uzimaj žene brata svoga, ti Herode, preljubniče.
Svaka mu pogađala u srce! Postao je vrlo zanimljiv, popularan, prorok kome se vjeruje. „Eno na Jordanu proroka, pravi je. Iz usta mu vatra sijeva. Otiđi k njemu, poslušaj što govori. Vratit ćeš se drugačiji, kažem ti, sto posto. Sva moja obitelj išla. Svi su oduševljeni“, priča jedan iz okolice Jeruzalema u razgovoru. I mnogi su odlazili čuti njegovu riječ. Evanđelje kaže: „Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primili su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe“ (Mk 1,5). Ljudi su prilazili, slušali, kajali se, udarali se u prsa i silazili u rijeku da ih Ivan krsti. Ispovijedali su javno svoje grijehe: „Žao mi je što sam u svađi sa susjedom“; „Bože oprosti mi što ne dolazim u sinagogu“; „Ne odgajam djecu, Bože, po tvom Zakonu“; „Oprosti mi što vičem i psujem svoju obitelj“; sve ovako govorili jedni. „Obećavam da ću se popraviti“; „Oprosti, Bože, meni grešniku“; „Od danas sam novi čovjek“; govorili drugi. Nastalo opće kajanje u narodu. Ljudi se udarali u prsa, ispovijedali, a onda silazili u rijeku gdje ih je Ivan, raskajane, uranjao u vodu. I odlazili kući, smireni, radosni, čisti, kršteni. Ljudi se listom obraćali! Plakali od sreće! Samo tako se dočekuje Obećani! Čista srca i duše!
Kako mi pripravljamo put Gospodinu
Iste ove riječi ovih će dana došašća ponavljati tisuće svećenika s raznih oltara milijunima katoličkih vjernika diljem svijeta. Pozivati na obraćenje, na ispovijed, na kajanje, na susret s Isusom koji dolazi: „Pripravite put Gospodinu!“ A mi ovako danas pripravljamo put Gospodinu:
-još prije prve nedjelje došašća okitimo sve svoje gradove, ulice i trgove
-prije došašća trgovine nam pune nakita, svjećica, kuglica, zvončića
-na kućnim prozorima svjetlucaju nam i žmirkaju svjećice i žarulje svih oblika i boja
-jelka zauzela pola kuće i puno je veća i svjetlija nego lani
-djeca pucaju petarde, male i velike, prave vatromete, pale prskalice,
-televizijski programi puni reklama o najboljim receptima, ručkovima, hotelima, provodima
-smišljamo kako se što bolje provesti, obući, najesti, napiti i prazno veseliti
-skačemo po trgovinama i trošimo novac na potrebno i nepotrebno.
Ivane Krstitelju, jesi li zadovoljan?! Kako smo lijepo pripravili put Gospodinu, malome Isusu. Sve mu je osvijetljeno, okićeno, gradovi, sela, petarde pucaju, zvončići zveckaju, borovi blistaju, recepti se pripremaju. Samo neka dođe, sve mu je pripravljeno, putevi osvijetljeni i žmirkavi. Neka samo uđe u naše gradove i sela, tu su borovi, tu su jaslice i božićne svjećice! Može se slobodno roditi!
Što bi Ivan govorio danas
Kad bi Ivan danas vidio kako se pripremamo na Isusov dolazak i što sve radimo, vrlo bi se razočarao i ovako bi govorio:
„Ne kićenje, već – obraćenje! Ne kitite ulice i trgove svoje, već kitite srca pokorom, kajanjem i postom!“
„Ne blještavilo, sjaj i galama, a u duši – tama! Osvijetlite srca svoja, nek' zabljesnu svetim sjajem. Jer u srca Isus želi, i srcu se čistome veseli!“
„Ne petarde i buka, od tog mu je samo muka! On tišinu voli i mira ti svoga nosi!“
„Ne čisti kuću, već očisti srce svoje! U kući ti miris i ljepota, a srce ti grijehom zaudara. Kuću čistiš, ribaš i pospremaš, a u srcu balega i smrad!
„Poravnaj mu staze da ti može doći: s bratom se izmiri, susjedu oprosti, svakom se nasmij, uvredu ne nosi, tešku riječ odbaci, psovku ne izusti, potrebnog pomozi, sa svima u slozi, blagoslova nosi, lijepu riječ kaži i svađu ne traži! Tek po takvoj stazi Mesija dolazi, i u srce tvoje radostan ulazi!“
Ispovjedio se nakon 16 godina
Jedan mladić priča ovako: „Krizmao sam se u osmom razredu osnovne. Tada mi je bilo 14 godina. Nakon krizme napustio sam Crkvu, više nisam dolazio na misu, niti sam se Bogu molio. Ismijavao sam one koji mole i rugao im se. Ponekad, kad bih zbog mame otišao na misu, bio sam u dnu crkve i redovno pričao s kolegama i smijao se. Onda bi za vrijeme propovijedi izašli van, pušili i zafrkavali se pred crkvom. Malo prije kraja mise ušli bismo unutra. Nakon završene srednje nastavio sam živjeti raskalašeno i raspušteno, iako me roditelji nikad nisu tome učili. Majka je bila ogorčena i često je zbog mene plakala. Otac me je zamrzio. Jedva bismo ponekad progovorili koju riječ, izbjegavao sam svaki kontakt s njim. Odao sam se lošem društvu, piću i kocki. Započeo sam studirati pa napustio. Društvo me odvuklo na svoju stranu. Naučio sam se teškim psovkama kojima sam svakodnevno vrijeđao Boga. Svećenika nisam želio sresti na cesti, niti slušati ičije 'predike'. Potrajalo je to dugo godina. Majka je često očajno ponavljala: 'Sine moj, ispovjedi se, Bog će ti pomoći!' 'Ne treba meni nitko pomagati', znao sam joj odbrusiti. 'Kako tako govoriš, sine moje, Bog će te pokarati. Pa nisi se ispovjedio od svete krizme!' 'Nek nisam, to je moj problem', rekao bih i otišao iz njene blizine da mi ne bi ponovo kvocala. Potpuno sam bio sišao s Božjega puta. Onda je došao moj trideseti rođendan. Bog mi je odlučio reći: 'Dosta je, ne možeš više tako, vraćaj se na pravi put!'
Kako se to dogodilo?
Točno na moj trideseti rođendan, negdje popodne počelo me je nešto iznenada gušiti. Počeo sam se daviti. Pao sam na zemlju i počeo pjeniti. Cijelo tijelo mi se treslo i znojilo. Tada nisam shvatio da se radi o napadu epilepsije. Počeo sam gubiti svijest. Sjećam se da je tata pritrčao i počeo mi vaditi jezik da se ne ugušim. U tom sam trenutku vidio da je sve gotovo, davim se, umirem, nema spasa A onda mi je došla spasonosna misao: 'Bože, ako ostanem živ, odmah idem na ispovijed i na svetu misu!' Odvezli su me odmah u bolnicu, pružili mi hitnu pomoć i vratili među žive. Ostao sam na životu. Dali su mi da pijem određene lijekove. Sve se vratilo na svoje mjesto. Teško je riječima opisati moju radost i zahvalnost Bogu koji me spasio. Za nekoliko dana otišao sam na svetu ispovijed i pričest. Nakon 16 godina ponovo sam se ispovjedio, ponovo počeo živjeti. Rekao sam i priznao sve svoje budalaštine i grijehe. Teško je opisati radost u duši. Počeo sam ići na svetu misu. Majka je sjala od sreće i Bogu zahvaljivala. Psovka nije više prelazila preko mojih usana. U misi sam nalazio svoju radost, mir, utjehu i spas. Sve se promijenilo, bio sam drugi čovjek. Znači, nije bilo druge: Bog je odlučio lupiti me po glavi jer se drugačije ne bih obratio! Preko epilepsije mi je pomogao da ga ponovo pronađem u svom životu. I budem sretan! E, Bože dragi, nek' si me lupio, drugačije se ne bih opametio. Hvala ti do neba!“
Slušajmo glas
Bog ponekada intervenira izravno da bi nekoga vratio na pravi put. Ponekada to čini preko drugih. Danas u Evanđelju obraća narod svoj preko proroka Ivana. Zato treba slušati „glas koji viče u pustinji“.
Kroz ovo vrijeme priprave, dolaska i iščekivanja, ovo je „vrijeme slušanja glasa“. Čijeg glasa? Glasa Ivanova, glasa propovjednikova, glasa majčina, glasa očeva! Slušaj što ti govori, što ti priča, ne odbacuj, ne preziri, nego prihvati i k srcu privuci. Da ne bude kasno!
Ovo je „vrijeme obraćenja“! Kakvog obraćenja? Mijenjaj se i Bogu se vrati: ostavi se psovke, ostavi se svađe, okani se pića, s ljudima se miri, bijedniku pomozi, k svetoj misi hodi!
Ovo je „vrijeme ispovijedanja“! Ispovjedi se i priznaj se grešnim, na koljena padni, srce Bogu dadni, reci da si nedostojan, grešan, nepostojan, da si raskalašen, neposlušan i iskvaren…Oproštenje traži, u suzama žali, pokoru izmoli, od Njeg' milost išti da te uvijek voli!
Ovo je „vrijeme radosti“! On ti grijehe prašta, sa sobom te miri, i radost ti vraća, dušu ti obraća! On je radost naša, on je naša sreća, on je naša dika, radost prevelika. Dođi sada k nama, čekamo te mi, Mesijo s nebesa, baš smo radosni!
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Ivana Đapić i Tomislav Ratković
