Treća je nedjelja došašća. Ovu nedjelju zovemo još Radosna jer nas i sama čitanja pozivaju na radost.
Svetu misu u 9,00 sati predvodio je preč. Nikola Turkalj, a misu u 11,00 sati preč. Luka Blažević.
U trećoj nedjelji došašća pred našim je očima odlomak Evanđelja u kojem sv. Ivan apostol prvi put spominje Ivana Krstitelja. Četvrto nam Evanđelje ne donosi podataka o Krstitelju koje smo navikli čitati u Evanđeljima Mateja i Luke: čudesno začeće i rođenje, kao i propovijedanje i mučeništvo Ivanovo što donosi i sv. Marko.
Svjedok – očevidac
Svjedokom se naziva onaj čovjek koji je nešto osobno vidio, čuo, doživio. Ne samo to, nego koji je to sposoban bistro i čisto, istinito i vjerodostojno, iznijeti pred drugima, na sudu, gdje se traži svjedočenje. I, konačno, koji to ne će opovrgnuti u drugim uvjetima i prijetnjama, nego je spreman za to svjedočanstvo dati ne samo „časnu riječ“ nego i svoju glavu, ako ustreba. Upravo je to bio Ivan Krstitelj: on je Isusa vidio, čuo, krstio; on je razgovijetno o njemu propovijedao; on je doslovno dao svoju glavu za Boga, upozoravajući galilejskoga kralja Antipu da i za njega vrijedi Šesta Božja zapovijed! Ivan evanđelist i apostol brižan je u izvješćima ne samo s obzirom na osobe, događaj i sadržaj, nego i s obzirom na vrijeme i prostor. Po njegovu Evanđelju možemo pratiti Isusove nastupe u prvom tjednu njegova javnoga djelovanja. Zaustavljamo se samo na onome što se dogodilo prvoga dana, prema evanđeoskom odlomku. U Betaniji s onu stranu Jordana, ne dakle ondje gdje su živjeli Lazar, Marta i Marija, tj. u mjestu udaljenu tri-četiri kilometra od Jeruzalema, nego još tridesetak kilometara dalje prema istoku, boravio je Ivan Krstitelj, koji je Božju riječ navješćivao, savjesti ljudima protresao, vodom ih krštavao, tjelesnu i duhovnu pokoru činio i ljude pokori privodio i učio. Toga prvoga dana, prema evanđelistovoj perikopi, dođe specijalna delegacija iz Jeruzalema, koja se sastojaše od predstavnika velesvećenika ili saduceja, i farizeja, želeći provjeriti identitet Krstiteljev. Propovijeda i mase obraća, a nije se prijavio njima u Jeruzalemu za „kanonsku misiju“. Oni jedini bijahu mjerodavni ispitati i utvrditi tko je Ivan, odakle mu znanje, i uopće odakle taj zvuk puče u puk. Svećenici – zato jer su znali da Ivan potječe iz svećeničke obitelji, ali se ne ponaša kao svećenički sin iz roda Aronova, nego se kao mladić čudno izdvojio u pustinju. A farizeji – zato što su bili članovi Velikoga vijeća ili Sinedrija kojemu, uz ostalo, bijaše zadaća razlučivati prave proroke od krivih. Upravo s obzirom na proroke, vrijedno je napomenuti da u židovskoj zemlji ne bijaše pravoga proroka, koji u ime Božje izriče proročanstva, više od 400 godina prije Krstitelja. Nakon posljednjega Malahije, „maloga proroka“, utihnu proročki glas. Židovska religija bez prorokâ, to je kao Crkva bez svetaca! A evo najednom zabruja glas Palestinom da se pojavio pravi prorok vrhunskoga kalibra koji krči putove do ljudskih srdaca. Prikaz Ivana apostola i evanđelista o razgovoru između Ivana Krstitelja i jeruzalemskog izaslanstva:
»A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: ‘Tko si ti?’, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: ‘Ja nisam Krist.’ Upitaše ga nato: ‘Što dakle? Jesi li Ilija?’ Odgovori: ‘Nisam.’ ‘Jesi li Prorok?’ Odgovori: ‘Ne.’ Tada mu rekoše: ‘Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?’ On odgovori:
‘Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!– kako reče prorok Izaija.’
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: ‘Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?’ Ivan im odgovori: ‘Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.’ To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio’« (Iv 1,19-28).
Dijalog između Delegacije i Krstitelja
1. – Tko si ti? – pitaju židovski izaslanici preteču Ivana. Jesi li ti Mesija? – Židovi su očekivali Mesiju – Krista – Pomazanika još od davnih vremena patrijarha Jakova koji u Egiptu svomu četvrtomu sinu oporučno reče: Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka udaljiti ne će dok ne dođe onaj komu pripada, komu će se narodi pokoriti (usp. Post 49,10). Čekali su ga stoljećima, i još ga uvijek očekuju. Čekaju ga dok ne bude po njihovoj volji, a ne po Božjoj volji. Židovi bijahu uvjereni da su izabrani narod i da će Bog prije ili poslije zahvatiti u povijest i izabrani narod izdvojiti iz svih drugih naroda, osloboditi ga svake tlake i robovanja. Neki zamišljahu Mesiju kao neku nadnaravnu pojavu, drugi kao donositelja mira, a neki priželjkivahu da dođe vatren nacionalni vođa da povede židovsku vojsku u osvajanje svijeta. Rijetki bijahu oni koji ispravno poimahu Mesijinu ulogu. Zbog tako nejasne situacije i mogoše ustati brojni lažni proroci i povesti narod za sobom stvarajući i sebi i puku mukotrpne neprilike, sve do smrti. Zato poslanstvo iz Jeruzalema pita Ivana Krstitelja:
– Da nisi ti taj pravi Mesija?
Ivan odgovara jasno i odrješito: Ni govora. Ni Mesija ni Mesiji nalik!
2.- Jesi li ti Ilija? – Među Židovima utvrđivaše se uvjerenje da će glasoviti starozavjetni prorok Ilija Tišbijac iz 9. stoljeća prije Krista dohrliti u svojim ognjenim kolima da pripravi put Mesiji. Upravo u Malahijinu proročanstvu čitamo: „Evo poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe dan Gospodnji, dan velik i strašan. On će obratiti srca otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim“ (Mal 3,23-24). Vjerovalo se da će Ilija doći pomiriti ljude i raščistiti situaciju: da kaže što je tko i tko je što, da razluči čiste od nečistih, Židove od nežidova.
– Jesi li ti dakle Ilija? – navalili Židovi na Krstitelja.
– Nisam! odvraća Ivan vjerodostojno i dostojanstveno. A i ova: Nekom zgodom Isus reče za Ivana Krstitelja: „Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći” (Mt 11,14). Isus se oslanja na ljudsku slobodu kojom vjernici prihvaćaju Ivana kao preteču, glasnika, navjestitelja Istine kao što bi prihvatili Iliju. Ali ako ga ne žele prihvatiti, što im možeš? Saduceje, svećenike, levite, farizeje, herodovce, izaslanike Krstitelj može privući na jordanske vode, ali tko će ih nagovoriti da se krste vodom kojom Ivan krsti onoga koji se želi oprati od grijeha, ako oni ne priznaju da uopće imaju grijeha!? A pogotovo ako se ne žele krstiti vodom i Duhom Svetim kojega Krist dijeli.
3. – Jesi li ti uopće prorok? – pitaju. U knjizi Ponovljenog zakona stoji: „Proroka, kao što sam ja – govori Mojsije narodu – iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte!“ (Pnz 18,15). To Mojsijevo obećanje nijedan Židov nikada ne mogaše smetnuti s uma, i zato svi očekivahu toga nepoznata obećana proroka, a koji bi bio iznad svih proroka i proročkih sinova, poput Mojsija.
– Jesi li ti taj obećani prorok? – pitaju Krstitelja predstavnici iz Jeruzalema.
– Nisam ni taj, odvraća Ivan mirno i skromno.
4. – Pa tko si onda ti? – zaključiše Židovi s posljednjim pitanjem.
Ivan otkriva istinu i identitet:
– Ja sam samo glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! Ja sam samo zvuk kojemu nadolazi sadržaj. „Među vama stoji koga vi ne poznajete – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući“. Ja sam samo kažiprst koji pokazuje pravi Put k pravomu cilju, Istini i Životu.
Ivan se mogao predstaviti kako je htio. I povesti mnoštvo za sobom, kako je bila atmosfera uzavrela. Ali mu poštenje nije dopuštalo da rekne više od onoga što jest. Zato će poslije Isus o njemu reći da je to ne samo prorok, nego i više od proroka (usp. Mt 11,9). On pretkazuje volju Božju ne samo u budućnosti, nego pokazuje u čemu je volja Božja hic et nunc, ovdje i sada.
Dodajmo i ovu: Ivan je Krstitelj pravi očevidac, svjedok prve ruke. On veli: „Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na Kristu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim’. I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji“ (Iv 1,32-34).
Ivan Krstitelj prikazuje Kristovo krštenje i silazak Duha Božjega na Isusa. I kaže jednu zagonetnu rečenicu: Ja njega, Isusa, „nisam poznavao“. Kako nije poznavao a majke im „rođakinje“ kako reče anđeo Božji (Lk 1,36), a ne neko apokrifno evanđelje? Mogli su se svake godine vidjeti o Pashi u Jeruzalemu. Ovdje je, u ovoj Očevoj objavi, i sam Ivan spoznao što nije bio znao: jasno kaže da je Isus Sin Božji. To mu je glas s neba objavio. Ivan je pravi propovjednik koji ne propovijeda sebe, nego upire prstom u Krista Isusa, Sina Božjega. Ivan je onaj koji se svakim danom umanjuje, samo zato da Krist, Sin Božji, u njemu raste i kraljuje. Eto, na to su pozvani svi Isusovi sljedbenici, od sakristana do kardinala.
Nedjelja Caritasa
Odmah nakon posljednjega rata, 1996. godine, biskupi u BiH odrediše da se na 3. nedjelju došašća na osobit način promiče kršćanski Caritas. I tako se nazva „Nedjelja Caritasa“. Jednako su i biskupi u Hrvatskoj uveli tu praksu. A svrha joj je da se prikažu ljudske nevolje, tjelesne i duhovne, da se pozovu dragovoljci u rad Caritasa na župnoj i biskupijskoj ravni kao i na razini metropolije ili Biskupske konferencije. Jer, dragocjenija je tvoja suradnička dragovoljna ruka, nego ono što ćeš možda izvaditi iz džepa i dati potrebniku.
Ima li taj „caritas“ veze s likom Ivana Krstitelja? Ima. Po tome što je Ivan na jordanskoj obali na pitanje naroda: Što nam je činiti? odgovarao: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako“ (Lk 3,10: Evanđelje 3. nedjelje došašća godine C). Ili: Tko ima kod sebe 10 šekela, neka podijeli s onim koji nema ni šekela! Neka dobrotvori stave u zajednički Caritas, a Caritas će podijeliti potrebnima.
Uostalom, što treba tumačiti dalje, zar nije dovoljno reći: Deus caritas est = Bog je ljubav (1 Iv 4,8), pa sv. Ivan evanđelist domalo po drugi put još jače ističe: Deus Caritas est = Bog je Ljubav (1 Iv 4,16), da dobro spoznamo, zapamtimo, Boga iznad svega ljubimo, a bližnjemu kao sebi služimo, i tako u nebo dođemo!
Razmišljanje: Vjera i djela
