Očajne žrtve u prihvatilištima i dalje mole da se voda povuče i da čuju kad će moći u svoje domove. Podivljale rijeke odnijele su sve pred sobom. Osim jednog maloga komada zemlje na kojem je svetište Gospe Šumanovačke. “Sveto tlo” je nedaleko od Gunje.
- Možemo slobodno reći da je to bilo čudo. Poplava je uništila gotovo sve materijalno u Gunji, no svetište je u potpunosti ostalo netaknuto. Voda je samo zaobišla cijelo područje – ispričao ježupnik Josip Semialjac.
Zanimljivo je da se svetište nalazi na nižoj razini od mjesta na koje je voda zaokrenula i tako zaobišla groblje, kapelicu i bunar.
- Ovo je uistinu čudo – tvrdi i Andrija Mazalović, Gunjanac koji je morao napustiti svoj dom i otići privremeno u Vrbanju. Čuo je da je voda zaobišla svetište i odlučio se i on u to uvjeriti te za Skrovitu Gospu Šumanovačku, kako je u narodu zovu, zapaliti svijeću iz zahvalnosti što mu je spasila život.
Prema legendi na koju se poziva Andrija, u selu je živjela Anna Antoniutti, čiji je muž gradio crkvu u selu. Imali su sina, koji se odao poroku pića, i kćer, koja se razboljela i umrla u desetoj godini. Majka je plakala i izgubila vid, ostala je poluslijepa. Sanjala je Gospu Šumanovačku, koja joj je kazala da kod sedmog hrasta, a bilo je tad vise od 400 golemih hrastova u tom dijelu šume, iskopa bunar, opere oči i vidjet će kao prije. Anna je to učinila 1905. i progledala. Njezin sin se ostavio pića i postao je fratar – ispričao je Mazalović.
Ova nevjerojatna priča o netaknutom “svetom tlu” proširila se među žrtvama brzinom munje i nikome nije jasno kako je podivljala voda samo skrenula te ostavila svetište i groblje netaknuto.
