Treće nedjelje kroz godinu misna slavlja u 9,00 i 11,00 sati slavljena su u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Isus poziva
Poput Jone i Isus obilazi okolo i propovijeda. On navješćuje Radosnu vijest; ne prijeti nego nudi nešto novo: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" Hoda tako tri godine navješćujući Božju ponudu pomirenja, izmirenja, obraćenja. Već u prvim danima javnog nastupa konkretno imenom poziva pojedine zrele muškarce: „Ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: 'Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!' Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim." Ubrzo zove Jakova i Ivana, sinove Zebedejeve, koji su znani još i kao „Sinovi groma“. Ova četvorica prvih učenika postat će ponajvažniji u Isusovu planu širenja Radosne vijesti. Eksplozija naviještanja i pozivanja!
Petar će proputovati i navijestiti Isusa Krista do središta Rimskog Carstva – Rima. Korak po korak, dan po dan! Uvijek naprijed, makar s mukom i naporom. Jakov će otići još i dalje – do druge strane – periferije tog istog carstva, u današnju Španjolsku. Ako i nije stigao živ, stigao je u lijesu i obratio mnoge.
I svi ostali apostoli su provodili svoje godine pozivajući i navješćujući Radosnu vijest. A osvjedočenost u istinitost nauka kojeg su pronosili potvrđivali su spremnošću trpjeti i umrijeti! Bez da su ikom nanijeli zlo, otrpjeli su na sebi udarce, progone, okove i neprospavane noći. Bili suđeni i osuđeni, razapinjani i odrubljivane im glave.
Iako su apostoli pozvani i poslani, poput Jone, polagano su ulazili u misterij onog što su naviještali. Poput nekadašnjeg proroka Jone i Jakov apostol (Sin groma!) želi da Isus pošalje grom i oganj na Samarijance koji ih nisu htjeli primiti i poslušati. I njega Isus odgaja, polako mu tumači Radosnu vijest. U satima tišine i samoće rast će u proroku (apostolu) sigurnost u ispravnost nauka koji pronosi. Ista je sudbina i svećenika.
Ponekad me župljani pitaju za djecu koja se trebaju uskoro krizmati a ne idu redovno na vjeronauk! Jedni vele: treba ih kazniti, ne dati im da se krizmaju! Drugi vele: postaviti minimum koliko puta trebaju biti na vjeronauku, a ako je manje od toga – neka se ne krizmaju! Treći kažu da je ipak najbolje strpljivo i neprestano ih pozivati i poticati da dolaze, napominjati im da su ipak dužni doći! Osvjedočio sam da i mi župnici različito reagiramo u ovim situacijama. Najlakše je odrezati i reći: "Sam si kriv – zakon kaže tako i tako." A gdje je onda tu ljubav?
U bogoslovnim danima, dok je trajao rat u Sarajevu, a Vrhbosansko bogoslovno sjemenište bilo izmješteno u Bolu na otoku Braču, vicerektor vlč. Marko Hrskanović bi nam znao govoriti: "Bogoslovi su poput riba. Oni idu kud hoće. A mi odgojitelji smo poput ribara." Odgajanje je poput pecanja: baciš mamac, pratiš kud ide riba; kad se upeca povučeš je ali ne tako da se otkine; povuci – potegni, nekad blaže nekad jače. Ako želiš upecati ribu, paziš da se ne otkine s udice. Ako želiš odgojiti nekog moraš imati s njim puno strpljenja i znanja.
Hoćeš li se odazvati?
Odaziv na poziv je na kraju uvijek osoban. Odluka o prihvaćanju poziva dozrijeva u svakom od nas. Osobno. Dozrijeva polako poput trave koja raste. Ili cvijeta koji se polako otvara. Bog poziva i služi se ljudima, pa sve skupa nekad liči na igru.
Jona je na jedvite jade prihvatio poći propovijedati Ninivljanima. Ipak je popustio Božjem glasu, makar mu nije bilo sasvim pravo.
Sličnih primjera ima i kod drugih proroka. I oni su nekad uspješnije nekad manje uspješno pozivali i propovijedali. A nisu davali svoje, iz svoje torbe, nego što im je Stvoritelj dodijelio i davao!
Zanimljivi su i primjeri s apostolima. Uglavnom su se brzo odazvali, no i Isusa savjetovali kako treba djelovati, komu se smilovati, koga kazniti. S vremenom su razumjeli jednu veću istinu, koja im se polako otkrivala: shvatili su da su bili oruđe u Božjim rukama. A oruđe nekad zna napraviti žulj (ima i krvavih žuljeva!), i uglavnom traži puno znoja i izaziva umor.
Mudar radnik ne želi slomiti oruđe, nego se njim služiti da dođe do cilj. A cilj? Cilj je obraditi njivu. Da ona donese plod tridesetostruk, šezdesetostruk i stostruk.
Homo ludens (čovjek koji se igra)
Na kraju ovog promišljanja vratimo se na početak: igra i kazna. Jedna od osobina čovjeka jest i igra. Čovjek je „homo ludens“ – onaj koji se igra! No, i životinje se igraju i u tom se zabavljaju. Igraju se majmuni, mačke, kitovi, dupini. Igra je potrebna ili, kako neki znanstvenici kažu - igra je "zakon prirode". Igra je zapravo vježbanje za život. Potrebna je za svladavanje prepreka i uvježbavanje određenih pravila. Maleno mače će se igrati sa svojom mamom, s mišom, s čovjekom... Dijete će se igrati u prvim mjesecima svog života sa svojim prstićima, potom s nekom igračkom, s mačkom ili psom...
Isto tako znamo da je opasno igrati se s vatrom, „igrati se s tuđim osjećajima“; opasno je ići u „sportske kladionice“ i igrati se sa srećom! Neka smo pravila usvojili u životu.
Vjerujem da se i Isus igrao. I kao dječak sa svojim vršnjacima i kao odrastao čovjek s djecom. Sigurno, jer je rekao: pustite malene k meni! Sveti Pavao će ovako zapisati: „Djeco, pokoravajte se u svemu svojim roditeljima, jer je to ugodno Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoju djecu, da ne postanu malodušna!" (Kol 3,20-21).
I da zaključim: Bogu nije bilo do kažnjavanja nego do odgoja! Jona, tvoja kriza je tvoje pročišćenje! Ne bježi od odgovornosti! Vrijeme traži djelovanje! „Zapjevaj, zasviraj i za pojas zadjeni!“ Bog zove da navješćuješ Radosnu vijest! Amen.
Razmišljanje: Katolički tjednik
