Pete nedjelje kroz godinu 4. veljače sveta misa u 9,00 sati slavljena je u crkvi sv. Mateja u Širokoj Kuli jer je prva nedjelja u mjesecu, a sveta misa u 11,00 sati u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Uvijek prve nedjelje u mjesecu veljače obilježavamo Dan života. Molimo za naš život, ali i za sve one koji će biti rođeni koji su u Božjem naumu jer svaki život je Božji dar.
Kako je teško kad u kući imaš bolesnog oca, majku, muža, ženu, dijete. Treba ga podvoriti, presvući, čašu vode dodati, možda preko noći kod njega dežurati. I opet u kući sav posao obaviti! Ako je bolest lakša, lakše je bolesnika služiti, a ako je bolest teža, teže ga je i odgovornije posluživati.
Ponekad mi župnici susretnemo u obitelji kako neka žena dvori svoju svekrvu koja je šlagirana i leži u krevetu već 5, 6 ili 10 godina. I kroz svih 10 godina ta žena vazda k njoj pristupa s osmijehom, lijepom riječi, s čašom vode, toplinom duše. I vazda: „Treba li ti još nešto, mama!“ (Ona svojoj svekrvi kaže „mama“, a ne „svekrvo“, ne „baba“, ne „Mare“ ili „Janje“!) „Samo ti, mama, reci, sve ću ja tebi!“. A svekrva njoj govori: „Ne treba, kćeri moja, ta sve si mi dala! (Ona njoj govori „kćeri“, a ne „nevjesto“!). „O, Bože, da mi nije ove moje zlatne kćeri, davno bih umrla! Kćer mi ne bi učinila što mi ona čini! Dao joj Bog više nego što očima gledala!“ Eto, tako nevjesta svoju bolesnu svekrvu poslužuje već deset godina! Kako divan primjer! Zaista, kako je bolest puno lakše nositi kad je netko pokraj tebe s osmijehom, tko te razumije, pomogne, tješi, lijepu riječ kaže i ništa mu, ama baš ništa, nije teško učiniti. I ti fino vidiš da mu uopće nisi na teret. Ta zašto naše stare bake i djedovi znaju reći: „Bože, samo da ne padnem na tuđe ruke, da ne budem nekomu na teret!“
Tri su teme u današnjem Evanđelju: a) Isus ozdravlja Petrovu punicu, b) Isus liječi i ozdravlja mnoge bolesnike i c) Isus moli. Osvrnimo se na svaku pomalo.
Isus ozdravlja Petrovu punicu
Danas susrećemo Petra koji u svojoj kući ima bolesno čeljade, svoju punicu. Leži na krevetu „u ognjici“. Da odmah kratko objasnimo: kuća Petrova i brata mu Andrije iz današnjeg Evanđelja nalazi se u Kafarnaumu. Petar i Andrija su rodom iz Betsaide, ali su se preselili u Kafarnaum vjerojatno radi posla, boljeg ribarenja i lakšeg života. Petar je oženjen, a roditelji njegove žene, punac i punica, žive u njegovoj kući u Kafarnaumu. Doduše, Evanđelje punca ne spominje, možda je već preminuo, nego samo bolesnu punicu. U središtu cijelog događaja je Isus koji se tih dana nalazi u tom mjestu i zasigurno prebiva u Petrovoj kući.
Dakle, reklo bi se da se kod Petrove punice radi o kratkotrajnoj bolesti, iako ne znamo kakve težine. Izgleda da Isus nije išao s namjerom izliječiti njegovu punicu, jer već stanuje kod njega. On je jednostavno nakon sinagoge išao s Jakovom i Ivanom u kuću u kojoj je tih dana boravio: „Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu“ (Mk 1,38). Znači: šabat je, subota, bili su u sinagogi, molili se Bogu, pa onda svratili kod Petra na kavu i razgovor. Ta on je s njima vazda imao o čemu pričati. I duhovno ih poučavati. S Isusom su oni učenici koje je dotada skupio. Riječ je o početku Isusova djelovanja gdje još nije imao sve učenike na okupu. Možemo zamisliti kako je Isus, kad je trgao na vrata, i nakon što je nazvao „šalom“ – „mir kući ovoj“ – odmah ugledao bolesnicu i otvoreno se začudio, jer je jutros bila zdrava. Priđe krevetu, srdačno ju pozdravi, pruži joj ruku, upita „kako si“ i doda:
„Što bi odjednom, Šimun mi nije ništa spominjao?“
„A, sine moj, jutros se malo skvasila dok sam radila ispred kuće, a staru ne treba puno. I odmah me uhvati nekakva vatra i slabost. Evo sva gorim i tresem se.“
„Ne boj se, bit će dobro, samo vjeruj“, govori joj Isus. A ona mu, smiješeći se, reče:
„Znam, sine moj, da će biti dobro, samo nekad znade dugo potrajati.“
„Ali, Ocu nebeskom sve je moguće. On može dati zdravlje odmah.“
Ona se samo nasmiješi, a on je „prihvati za ruku i podiže“. I ozdravi isti čas. Pusti je ognjica „i posluživaše im“.
Teško ranjen, a duši sretan
Jedan svećenik za vrijeme Domovinskog rata pošao je u splitsku bolnicu posjetiti mladića, svoga župljanina, koji je na obrambenoj crti ranjen. Naime, dok je izlazio iz rova u kojemu su još bila dvojica kolega, eksplodirala je granata i odnijela mu obje ruke. Imao je još manjih rana po tijelu, ali najteže je bilo to što je ostao bez ruku. Hitno je prevezen u Split i operiran. Svećenik je malo bio u tjeskobi jer nije znao što bi bilo najbolje reći mu, kako ga utješiti, kako ga ohrabriti, jer sigurno je mladić potišten, izgubljen, deprimiran, jer više neće moći jesti svojim rukama, neće moći držati novine u ruci, neće moći čovjeku pružiti ruku. Što ako svoga župljanina ne prepozna? To će mladiću još teže pasti, pobojao se svećenik. Pogledao je u nekoliko soba, nije ga našao. U jednoj sobi, tek što je ušao, iz kreveta u kutu, netko podiže ruke i viknu:
„Velečasni, velečasni, ovamo, tu sam ja. Dođi, dođi!“ Svećenik priđe i prepozna svoga ranjenog župljanina. Podiže se na krevetu sav radostan, nasmijan, vedar! Pruži mu one svoje zamotane „poluruke“. Svećenik ih nezgrapno prihvati i reče:
„Jesi li to ti, prijatelju moj?“
„Jesam, jesam, velečasni“, reče, i zagrli srdačno svoga župnika objema „polurukama“. A onda mu onim svojim „batrljcima“ primače stolicu da sjedne. I svećenik sjedne.
„Kako si, prijatelju dragi“, upita ga.
„Izvrsno velečasni. Hvala Bogu pa sam ostao na životu. Ovdje me lijepo paze, još ću ostati nekoliko dana, pa kući. Bili su mi u posjetu svi moji. Izvrsno se osjećam. Dragi je Bog dao pa nisam poginuo. A mogao sam. Kako sam sretan.“ Dok je govorio stavljao je svoje „ruke“ na prsa, podizao ih, pokazivao, gestikulirao. Baš kao da ima ruke. Bez imalo stida i straha. Svećenik je sjedio na stolici i slušao ga kako priča. Ostao je oduševljen. On se bojao za njegove „ruke“, a taj mladić ga je već tim svojim „polurukama“ zovnuo u sobu, pružio ih na pozdrav, zagrlio ga čvrsto i gestikulirao dok je pričao. A pored „ruku“: tako nasmijano lice, vedar, ponosan, radostan, sretan što je ostao živ, zahvalan Bogu za „poluruke“.
Kad je izlazio iz bolnice porazgovarao je malo s liječnikom koji ga je operirao.
„Najbolji nam je na odjelu. Lako je, velečasni s takvima raditi operaciju i takve liječiti. To je čovjek vjernik. On vjeruje u Boga. A one koji vjeruju u Boga lakše je operirati, lakše je liječiti, jer s vjerom prihvaćaju operaciju, bolest, ležanje u bolnici, sa zahvalnošću prihvaćaju svoju životnu sudbinu, optimistični su. Ovaj je ranjeni mladić vratio vedrinu u ovu bolnicu i radost i osmijeh donio bolesnicima u bolnici. A objektivno je najteži slučaj na cijelom odjelu.“
Župnik se vratio kući, a već u nedjelju imao je što pričati s propovjedaonice.
I ovoga mladića Isus je „prihvatio za ruke“ i podigao. U duši! Krist ga je puno više zahvatio svojom milošću, nego što ga je granata zahvatila svojim gelerom. Oni koje Isus dotakne u dušu, i kad su bolesni mogu biti sretni, a oni koji Isusa odbacuju, mogu pucati od fizičkog zdravlja, a u duši biti strašno nezadovoljni i nesretni. Tko prihvaća Isusa i u bolesti je sretan.
Isus liječi bolesnike i opsjednute
Današnji događaj, rekosmo, zbio se na „šabat“ – u subotu – dan Gospodnji i sveti židovski dan. U sinagogi u Kafarnaumu čita se Sveto pismo, pjevaju se psalmi, razmatraju se sveti tekstovi. Moli se i zahvaljuje. Rekli bismo – sveta služba! I Isus je taj dan bio u toj sinagogi, Bogu se molio, rekao svoju riječ, a onda iz sinagoge s Ivanom i Jakovom razgovarajući se ide prema Petrovoj kući. Današnje Evanđelje ne spominje, jer to nije njegova tema, događaj koji se zbio u sinagogi: Isus je naime tamo iz jednog opsjednutog čovjeka istjerao zloduha. Svi su prisutni u sinagogi to vidjeli i ostali zaprepašteni. Razrogačili oči i divili se onomu što su vidjeli. Doslovce – zanijemjeli! Takvo nešto još u svom životu nisu doživjeli! Izišli su začuđeni i puni divljenja. Taj se dan u cijelom Kafarnaumu samo o tom pričalo! Ni o čem više! Pukao glas i po kafarnaumskoj okolici: „Ljudi, Isus danas u sinagogi istjerao đavla iz jednoga čovjeka!“ „Koji Isus“, u čudu će jedan. „Pa, onaj, tesar…, Josipov, sigurno ste ga viđali ovuda, tko bi za njega rekao…, da ste samo vidjeli čuda! Svojim sam očima gledao. Usta se čovjek na noge i ode kući pjevajući! Ovaj zapovijeda i nečistim dusima! Pa, tko je on, za Boga miloga!“ A onda se pojaviše drugi koji počeše pronositi novo čudo Kafarnaumom. Jedan uvjerava grupu slušača: „Ljudi, onaj isti Isus danas ozdravio Šimunovu punicu. Jeste li čuli za to?“ „Čiju punicu“, pitaju neki. „Pa, Šimunovu! Onoga ribara što je tu doselio iz Betsaide s bratom. Tresla je groznica. On samo spustio na nju ruku i ona zdrava, isti čas!“ „Ma, je li moguće“, čude se svi. „Kad vam kažem. Meni Šimun ispričao. Ako ne vjerujete, eno, pitajte brata mu Andriju, i on je tamo bio!“ Tako je taj isti dan pukao glas o Isusu kao grom nebeski. Ruše se zidine Kafarnauma! Došao novi Prorok, Iscjelitelj, Gospodar nad zlim silama! Gospodar zdravlja! Hajdemo k njemu!
Eto zato, zbog tih čuda i ozdravljenja pokrenuše se nevjerojatne mase. I to iste večeri „čim sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima“ (Mk 1,32-33). To su vrata Petrove kuće. Ispred tih vrata su se tiskali. Židovi naime šabatom ne putuju, pa tako čim je šabat završio, tj. „čim sunce zađe“ – židovski je novi dan počinjao sa zalaskom sunca – bolesnici i znatiželjnici krenuše prema Petrovoj kući u kojoj je Isus tih dana boravio, i o kom se toliko pričalo. Da im pomogne, da ih ozdravi. I on ih ozdravljaše spuštajući na njih ruke. I ozdravi sve koji su te večeri došli, a iz opsjednutih izagna zle duhove. A glas o Isusu rušio je sve granice!
Isus moli
Isus je te večeri, zbog tolikih bolesnika, legao dosta kasno i osjećao se prilično nelagodno. Vjerojatno te noći nije oka sklopio. Pričaju o njemu po cijelom kraju! I dive mu se! A on to ne želi. Dobro je znao: ujutro će još veće mase nagrnuti na Petrova vrata i opkoliti kuću. A on želi biti daleko od buke, vike, mase i materijalnog ambijenta. Ne želi popularnost, slavu, divljenje. Želi mir duše, biti sa svojim Ocem nebeskim, uživati u njegovu zajedništvu, zahvaljivati mu. Stoga se u neka doba noći ustade, Evanđelje kaže: „Rano ujutro, još za mraka… i povuče se u samotno mjesto i ondje se moljaše“ (Mk 1,35). Još se nije ni svanulo, a masa bolesnika i znatiželjnika nagrnula u Petrovo dvorište. I samo viču: „Budite Isusa!“ A Isus već odavno „probuđen“ i moli se Bogu za sve njih. Kad je Petar vidio da ga nema u kući, znao je gdje bi ga mogao potražiti, pa otrča tamo gdje se obično povlačio u molitvu. Pođoše s njim još dva-tri učenika i dođoše k njemu. „Svi te traže, hajdemo dolje“, reče mu. Ali, Isus nije bio oduševljen takvim prijedlogom. Predloži Petru nešto sasvim drugo: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta da i ondje propovijedam. Ta zato sam došao“ (Mk 1,38). Isus je dugo molio i u molitvi s Ocem shvatio kako ne smije dozvoliti da se veže na jedno mjesto, jer treba svima propovijedati. Shvatio je kako ne smije dopustiti da ga masa zavede, da ga slava opije, da ga popularnost uzoholi, pa da pomisli kako on može sve bez Oca. A iz Oca proizlazi sve što čini. On bez Oca ne bi mogao ništa: ni propovijedati, ni ozdravljati, ni čuda činiti! Jer, on je s Ocem jedno. Otac je glavni izvor svih Isusovih čuda. I ozdravljenja! Tu je noć Isus molio: „Oče moj, samo da ostanem ponizan i Tvoj!“
Onda je nastavio svoju misiju, prošao „svom Galilejom, propovijedao u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio“ (Mk 1,39).
Što je sa mnom?
Nakon ovih razmatranja moramo sebi postaviti nekoliko pitanja da vidimo na kakvoj smo kršćanskoj razini:
-Kako prihvaćam svoju bolest? Jesam li zahvalan, radostan, optimističan ili stalno negodujem: zašto baš ja, zašto baš sada, zašto baš ova bolest? Zašto baš operacija?
-Obađem li bolesnog rođaka ili susjeda u bolnici, ili sam prezaposlen za takve stvari?
-Jesam li sklon otići za ozdravljenje kod raznih vračara i magičara ili tražiti „zapise“, pa se tek onda obraćam Isusu za pomoć?
-Tražim li u molitvi poniznost i želju da se ispuni volja Božja?
Isuse, dohvati me svojom milošću da mi duša bude uvijek zdrava!
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Tomislav Ratković
