Druga je Vazmena nedjelja. Još ju zovemo Bijela nedjelja jer su kroz povijest novokrštenici nosili bijele haljine od noći vazmenog bdijenja do sljedeće nedjelje. Danas je također svetkovina Božjeg milosrđa.
Milosrđe, sumnja i vjera – tri su to riječi koje se vežu za drugu vazmenu nedjelju, u puku znanu kao Bijela nedjelja ili nedjelja Božjeg milosrđa, odnosno Mali Uskrs. Također je, poradi Tome apostola, bila zvana nedjeljom nevjernog Tome. Dan je to kojim završava osmina Uskrsa kao proslava blagdana koji anticipira novi život. U vazmenom smo vremenu gdje će kroz liturgiju Crkve biti vidljivo da se radi o drugačijem vremenu. Paralela te jedinstvenosti trebala bi biti vidljiva i u našim životima.
Današnje evanđelje nam kazuje, štoviše ono pjeva o jednoj „unikatnosti“, o jednoj realnosti koja je drukčija od svih ostalih. Ivan to maestralno opisuje slikama zatvorenih vrata kroz koja Isus prolazi poput Kaspera, to jest duha. A, s druge strane, Isus se daje opipati, njegovo tijelo je vidljivo i u njegovo će tijelo Toma staviti svoju ruku. Ta paradoksalna situacija, štoviše zbunjujuća, stavlja sve nas u Tominu poziciju. Tko bi od nas danas povjerovao bilo čemu sličnom? Zar ne bismo i mi tražili da stavimo svoje prste, svoje ruke i da opipamo, da se osvjedočimo? Zar bismo samo tako povjerovali? No unatoč toj paradoksalnosti i „materijskoj“ Ivanovoj igri, za mene je poruka ovoga evanđeoskog odlomka sadržana u preobrazbi u novo biće. Uskrsnuće je očito značajan proces koji mijenja trenutno stanje i preobražava ga u nešto novo, nešto što nam nije bilo znano i nešto što se, za sada, protumačiti ne može. Pojavnost takve stvarnosti u našem svijetu jest uzrok napetosti između sumnje i vjere, jer s uskrsnućem ili sve stoji ili sve pada u vodu, kako kaže sveti Pavao.
Zato poruka prolaska kroz zatvorena vrata jest poruka kršćaninu, štoviše, svakom čovjeku, da uskrsnuće kao predmet vjere i povijesna činjenica mijenja stvarnost našega svijeta. Kršćani su pozvani na življenje sakramenta krštenja kao onoga koji ih preobražava, pozvani su biti nova bića, živjeti životom koji je nov. To je život svetosti, život koji raskida veze s nepravednošću i ucjepljuje se u pravednost; koji izbjegava grješne situacije, a putuje ruku pod ruku s Božjom milošću; koji razbija ogledala sebičnosti i egoizma, a u licu Drugoga vidi samoga sebe. Takav život koji je sadržajem sličan Kristovom, koji je sadržajem nov, jest život kršćanina.
Također, u misao mi se uvlači ekleziološka slika iz ovoga evanđelja koja odgovara na pitanje „Gospodine, a gdje da danas stavimo svoje ruke, gdje da se osvjedočimo?“. To je poziv Crkvi koja je Kristovo tijelo da uistinu bude opipljiva te da ona bude njegovo uskrslo tijelo. Tijelo na koje se umorna glava može osloniti, smrznute šake ugrijati, a sumnjičavi i bezvjerni staviti ruke. To je poziv Crkvi koja je novo biće, mjesto nove realnosti i uskrsle stvarnosti u kojoj se može uskrsnuti!
Foto: Roberta Pešava
Razmišljanje: Fra3
