Prva je nedjelja u mjesecu svibnju te je sveto misno slavlje u 9,00 sati predvodio u crkvi sv. Mateja u Širokoj Kuli preč. Nikola Turkalj.
Misno slavlje u 11,00 sati predvodio je preč. Luka Blažević u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Bog nije limitiran mjestom i vremenom
Usred progonstva, u kojem dijeli sudbinu svoga poniženoga, obespravljenoga i obezglavljenoga naroda u zemlji kaldejskoj, on čuje glas Boga Izraelova: „Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene.“ U tom trenutku njemu, proroku Ezekijelu, kojeg Bog uspravlja na noge i koji mu otkriva da želi s njim govoriti, postaje jasno da Bog nije nužno vezan uz jeruzalemski hram, niti uz određeno mjesto ili prostor, nego da svoju nazočnost pokazuje i u tako dramatičnoj situaciji, nevolji i poniženju, kakvo je bilo progonstvo. I još nešto, da razočaranje, klonulost i beznađe nemaju uporišta i opravdanja, upravo stoga što im Bog šalje proroka: „Neka znaju da je prorok među vama“.
Bog i u toj tuđinskoj zemlji, iako duboko povrijeđen i razočaran postupcima svoga naroda, priprema nove mogućnosti, najavljuje nevjerojatan obrat, spas nakon brodoloma i potonuća svoga naroda. Nisu samo oni rod odmetnički, oni su sinovi i kćeri otaca koji su griješili protiv Boga. To odmetništvo, nevjera, nezahvalnost, ima svoje korijene u egipatskom sužanjstvu: štovali su egipatska božanstva, njihove kumire, te potonuli u idolopoklonstvo. Jednako su se ponašali i u pustinji, kršili su Zakon koji im je Bog bio darovao; često su se bunili i u Obećanoj zemlji, ne obdržavajući Božje odredbe i priklanjajući se poganskim običajima, obredima i praksi. „Oni i oci njihovi griješili su protiv mene sve do dana današnjega“ (2,5).
Ezekiel se, na neki način, opire proročkoj službi i Božjem poslanju. Svjestan je, već od samog početka, da ta služba nije samo teška, zahtjevna i opasna, nego da je čak i pogibeljna. Istinu o prorocima i proročkom kruhu najbolje je izrazio sam Isus Krist: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani“ (Mt 23,37), a govoreći o licemjerju i taštini pismoznanaca i farizeja kaže: „Jao vama (...), govorite da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke. Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojicâ proroka“ (Mt 23,30.31).
Bez Božjega Duha ne ide. Duh uspravlja, podiže i na noge postavlja Ezekiela. Duh ga, moglo bi se reći, „prizemljuje“, jer prorok nije čovjek koji lebdi između neba i zemlje, on ima uporište u Bogu i čvrsto tlo pod nogama. „A ti, sine čovječji, ne boj ih se i ne plaši se riječi njihovih, (...) govori im moje riječi“ (Ez 2,6-7). Prorok mora govoriti istinu, a istinu naviještati i živjeti nije bilo lako ni onda ni danas. Isusova je riječ: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,31-32).
Izabrani narod postaje odmetnički, i očevi i sinovi postaju buntovnici, drskog i mrkog pogleda, okorjela i nezahvalna srca, bezvoljni i neposlušni, ali „neka znaju da je prorok među njima!“ (2,5). Neka znaju da nisu zaboravljeni i otpisani. Očevo srce pati, svoju blizinu i zauzetost za njih pokazuje im slanjem proroka, svoga posrednika.
Tko daje križ, daje i snagu
Nema sumnje da izvanrednom, posebnom, spektakularnom pozivu u proročku i apostolsku službu Kristu i Njegovu evanđelju, upućenom Pavlu pred vratima Damaska, odgovaraju i pripadaju i posebne milosti. On sam, u svojim govorima i spisima, spominje pokatkad ta milosna iskustva: viđenja i izravne Božje objave. Spomenimo samo onu koja se tiče Presvete euharistije: „Ja od Gospodina primih što vama predadoh“ (1 Kor 11,23).
Upravo iz tih objava i viđenja, dakle iz tog vrela, sv. Pavao crpio je snagu i svjetlo za svoja apostolska putovanja i neumorno naviještanje Kristova evanđelja. Iz današnjeg čitanja doznajemo da ga nije mimoišla niti bolest, s kojom se dosta vremena morao nositi. Nije kazano o čemu je riječ, ali bila je to velika prepreka da još više i predanije radi za evanđelje. Triput je molio Gospodina da ga od te nevolje ili zla oslobodi.
Djela, pisma ili poslanice što ih apostol Pavao šalje svojim zajednicama ne sadrže samo poruku, navještaj, nauk prve kršćanske Crkve, nego nam otkrivaju i osobu, karakter, život i sklonosti samog autora. Upravo Druga Korinćanima pruža nam mogućnost bolje i dublje upoznati Pavlove izvanredne ljudske, intelektualne, moralne, vjerničke i ine sposobnosti. S jedne strane je: otvoren, osjećajan, odvažan, ponosan, dosljedan, zahtjevan, a s druge strane: iskren, snažan, bojažljiv, skroman, bolešću i brojnim kušnjama iscrpljen, u Božju volju uvijek i potpuno predan.
Već smo spominjali drugdje da je korintska Crkva bila malena, ali buntovna i neukrotiva. Često su ironizirali i osporavali Pavla kao osobu, dovodili su u pitanje njegov apostolski ugled, njegovu velikodušnost i nesebičnost. Morao je, stoga, dosta žustro braniti svoje poteze, stavove, apostostolski poziv i evanđelje koje im je navijestio. Danas nam je posve jasno da je Pavlov život bio potpuno uronjen i uokviren u Kristovo otajstvo, da su njegova misao i djelo prožeti Kristom, na svakom mjestu, u svakoj prigodi, u bilo koje vrijeme.
Nije ni on bio janje bez mane, čovjek bez slabosti, kriza i teškoća. Svega i svačega je doživio i iskusio, kako to sam navodi, ali ni jednu jedinu prepreku Gospodin nije uklanjao: „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.“
„Tko daje križ, daje i snagu da ga nosimo“, govorila je moja strina Mara.
Nakon što mu je sam Krist dao taj odgovor i svoje jamstvo, Apostol naroda je shvatio, živio i uživao u onome što je svakome od nas, svakom čovjeku i vjerniku, mučno, neprirodno i neprihvatljivo: „Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista.“
Je li i tebi, sestro i brate, dovoljna Božja milost da u slabosti budeš snažan i jak, a u snazi vjere ponizan i požrtvovan?
Snaga argumenata i argument snage
Marko nam u današnjem tekstu svog Evanđelja bilježi kako Isus dolazi u svoj zavičaj, u mjesto u kojem je odrastao, u grad u kojem „napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,52). Ne dolazi sam, u pratnji su mu Njegovi učenici. Subota je, dan kada se vjernici okupljaju u mjesnoj sinagogi.
U nju ulazi i Isus, čita, uzima riječ i uči, naviješta radosnu vijest Kraljevstva, u namjeri da svoj navještaj podupre znakovima svoga Božanskog poslanja. Na svoje slušatelje Isus ostavlja dubok i snažan dojam, evanđelist Marko spominje da su bili „preneraženi“. Ne ide, ipak, sve prema planu i programu, situacija se naglo zaoštrava, pitanja i osporavanja su sve glasnija, nije to više Onaj kojeg su oni poznavali. Oni jednostavno više ne razumiju ni Njegovo djelovanje niti Njegovo podrijetlo. Predstavlja im se u novom svjetlu, u drugačijoj ulozi. Zbunjuje ih Isus kao osoba, ne razumiju kakvo je to učenje, ne znaju kakva On to čini čudesa. Međutim, nije to sve, oni znaju Njegovu rodbinu, znaju mu – barem tako misle – korijen i podrijetlo. On se više ne uklapa u taj okvir, u ono što oni o njemu misle i znaju.
Umjesto vjere rađa se nevjera, jer ni sumještani ni rodbina ne pristupaju, kako bi se to s pravom moglo očekivati, otvorena i iskrena srca Njegovu nauku niti Njegovim znakovima ili čudesima. Čine to s prezirom, negodovanjem i, u konačnici, argumentom snage – umjesto snagom argumenta. Nije sveti Ivan, evanđelist, najvjerojatnije, imao pred očima samo židovski narod, nego i ovu konkretnu situaciju, kojoj je i sam nazočio, kad zapisa: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11).
„I čudio se njihovoj nevjeri“, ali – prema Lukinom Evanđelju – i njihovoj zloj namjeri. Ne ostaje im dužan, izriče svoj sud i mišljenje o njima: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu“ (6,4). Većina nas, da ne kažem svi, iz vlastitog iskustva znamo da je Isus tom rečenicom rekao neoborivu istinu. Gorka je to i bolna istina, ali i svemogući Bog – zbog poštivanja čovjekove slobode – ostaje nerijetko bespomoćan i blokiran, zbog ljudske sljepoće, bahatosti i nevjere.
Čudesa, kojih hvala dragom Bogu još uvijek ima, najčešće jedino rješenje i jedina nada za mnoge naše bolesnike i druge nevoljnike, događaju se gotovo uvijek u radosnom ozračju vjere, usrdne i postojane molitve, obećanoga i izvršenog zavjeta. Nazarećani su svom najvećem i najslavnijem sugrađaninu, Isusu, te subote „svezali ruke“, „ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo“, izuzev nekoliko nemoćnika na koje je polagao svoje ruke. Isus je umro na križu, ispod natpisa da je i on Nazarećanin, jer kad oni nisu razumjeli Njega, jest On njih. Za vjeru njegovih sumještana, kao i njegovih učenika, bit će potreban događaj Uskrsnuća.
Molitva vjernika
Potaknuti riječju Božjom, koju smo slušali, i darom vjere u Isusovu nazočnost među nama, izrecimo i iznesimo Bogu molitve Crkve.
Za Crkvu katoličku, na čelu s papom Benediktom i svim pastirima, da uvijek i posvuda bude znak djelotvorne Božje zauzetosti za čovjeka, molimo Te!
Za Crkvu u našem hrvatskom narodu, da uvijek bude na strani i u službi onih radi kojih je i nastala, molimo Te!
Za Crkvu ljubavi: da naši biskupi, svećenici, redovnice i redovnici budu donositelji utjehe, blagoslova i konkretne pomoći svakom pojedincu i obitelji u teškoćama, molimo Te!
Za sve ovogodišnje mladomisnike i đakone u našoj domovini: da ih uvijek i posvuda prate Božja milost i zagovor Gospe, Majke Isusove, molimo Te!
Svima koji su, živeći po Tvojoj Riječi i čineći dobro braći ljudima, otišli s ovoga svijeta, daruj mjesto mira, radosti i blaženog počinka, molimo Te!
Ti si oduvijek pozivao muževe i žene da surađuju s Tobom u očuvanju stvorenoga, izgradnji Kraljevstva nebeskoga i spasenju ljudi. Hvala Ti što si i nas nestalne i nedostojne pozvao da Ti vjerujemo, da Te ljubimo i da Ti služimo, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Primjer: Neki vjernik je na svom putu sreo blaženoga Jordana, učenoga i pobožnoga dominikanca, koji je kasnije kao General Reda naslijedio sv. Dominika, i upitao ga: „Učitelju, ima li Očenaš, koji izgovori jedan laik-vjernik, istu vrijednost i težinu kao kad ga izgovori svećenik?“ On mu je odgovorio: „Ima identičnu, kao što dragi kamen ima istu vrijednost u ruci jednog neznalice i u ruci jednog stručnjaka ili znalca.“
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Ivana Đapić i Roberta Pešava
