U nedjelju 21. srpnja svete mise su slavljene u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Radi i postupaj kao Isus i bit ćeš i ti najbolji svećenik, pastoralac, župnik, čovjek. On postupa prema jednostavnoj metodi koju je sam dao svojim učenicima, a koja vrijedi za sva vremena i za sve ljude: prvo – ljubi Boga, drugo – ljubi čovjeka! U tome je sve!
Isus ljubi Boga. Isusu je Bog Otac na prvom mjestu: Njemu se obraća, Njemu se moli, Njemu se utječe, u Njega se uzda, od Njega snagu traži. Stoga mu Isus zahvaljuje, slavi ga, propovijeda o Njemu, meditira, razmatra, provodi noć u molitvi, razgovara s Njim. Isus sve prihvaća iz Božje ruke: i dobro i zlo! Volja Božja na prvome mjestu!
Isus ljubi čovjeka. On ide najbjednijima, najnapuštenijima, bolesnima, nemoćnima, ugroženima, ozdravlja ih, uskrisava, liječi, tješi, prihvaća, voli. On ih ne osuđuje, s grješnicima se druži, s carinicima jede, bludnicama oprašta. I ističe: Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni! Njegov je pastoralni prostor: sinagoga, dvorište, ulica, kuća, obitelj, brdo, Pilatov dvor, Litostratos, Golgota, Križ! Svugdje je spreman doći i sve učiniti da bi pomogao i spasio čovjeka. Radi čovjeka na križ ide! Za čovjeka život daje! Nema veće ljubavi od ove: ako tko život svoj položi za prijatelje svoje! Isus je nenadmašan i jedinstven Pastoralac!
Izvješća Učenika o pastoralnom radu
On je i svoje učenike naučio istoj metodi pastoralnog rada. Spremao ih je dva po dva da idu među narod: „Putem propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte“ (Mt 10,7-8)! Učenici su to, puni Duha Svetoga, i činili. Međutim, Isus traži i izviješće o tome što su uradili. I oni su ga rado izvješćivali o svom pastoralnom radu: „Apostoli se opet nađoše kod Isusa i izvijestiše ga o svemu što su činili i naučavali“, kaže Sv. Marko (Mk 6,30). Isus apostolima daje zadaću i traži odgovornost. Položi račun za ono što si dobio na zadatak. Ako položiš ispit, daje ti se novi zadatak, još odgovorniji, ako nisi, ideš na popravni!
I mi polažemo račune pred Isusom
Isus i danas od svih nas traži odgovornost za povjerenu zadaću.
Svećenici na župama dužni su svake godine, napismeno, svoga biskupa izvijestiti o svome radu u župi: vjersko stanje, sakramenti, mise, vjeronauk, djeca, obitelji, bolesni, nemoćni, gradnja, molitva, župne pobožnosti! Prikaži što si učinio? Koliko si se žrtvovao! Napreduje li župa preko tebe ili nazaduje!? Ako zbog tvoga nerada župa propada i duhovno i materijalno, morat će se tražiti zamjena! Nažalost!
Svi biskupi svijeta dužni su svakih pet godina službeno otići Svetome Ocu, Kristovu namjesniku, s njim porazgovarati i pismeno mu prikazati stanje u svojim biskupijama o svemu. Izvijestiti ga što su kao biskupi u svojim biskupijama učinili i poduzeli kroz to vrijeme! I na duhovnom i na materijalnom planu! To se zove pohod „ad limina – pragovima apostola“, tj. dolazak na prag Svetoga Oca! Da se izvijesti o cjelokupnom stanju u biskupiji i položi račun za rad na crkvenome polju! Kao što biskupi traže izviješće od svojih svećenika, tako i Sveti Otac traži izviješće od svojih biskupa diljem svijeta! Za svaki se zadatak polaže račun. Tako nas uči Isus!
Roditelji! Isus i od vas traži izviješće: kako odgajate svoju djecu: škola, misa, vjeronauk, molitva, poštivanje starijih, ponašanje na ulici! Ne daj mu da ljenčari, dangubi i izležava se! Zaposli ga u kući, oko kuće, u polju, u dječjem zboru, u nekoj župnoj aktivnosti! A ti ćeš izviješće o njegovu radu lako dobiti od ravnatelja, razrednice, župnika ili časne sestre! Sveta Majka Terezija je kao mlada djevojka u svojoj rodnoj župi Presvetoga Srca Isusova u Skopju pjevala u župnom zboru, glumila u gradskom kazalištu, sudjelovala u raznim župnim priredbama, plesala u folkloru, pisala pjesme, svirala mandolinu itd. Roditelji je slali, poticali, pratili, i od nje odgovornost tražili!
Državni ministri dužni su podnijeti izviješće, najprije Bogu, a onda državi i svome narodu: dobio si zadatak da služiš u najčasnijoj državnoj službi s najboljom plaćom: što činiš da se poljoprivreda poboljša, da se siromašnima pomogne, da se izbjeglice smjeste, da se kriminal zaustavi, da se škole obnove, da se bolnice izgrade, da se ceste poprave, da se kultura poboljša? Jesi li spreman odvojiti od svojih usta i žrtvovati se za svoj narod ili ti je najvažnije da si dobio ministarsku fotelju i dobru plaću, a što poljoprivreda propada, a narod odlazi iz zemlje – baš te briga!
Isus od apostola zahtijeva odmor
Isus je nenadmašivo realan u svome pogledu na ljude, život, rad, umor, odmor. Isus dobro znade da se čovjek koji radi treba i odmoriti kako bi napunio svoje i duhovne i tjelesne baterije da bi mogao dalje služiti čovjeku. Svoje je apostole temeljito uključivao u svoj pastoralni rad kako bi sutra i u budućnosti znali što treba činiti. Oko njih se svakodnevno guralo mnoštvo, „mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo, pa nisu imali kada ni jesti“ (Mk 6,31). Isus je svim svojim snagama služio bratu čovjeku, kao i njegovi učenici, ali je dobro znao: ne smije dopustiti da se iscrpe, da duhovno i tjelesno klonu, da od umora i napora padnu. Maratonac koji ima pred sobom 10 kilometara ne smije sprintati, nego polako trčati. Jedino tako će doći do cilja. Stoga ih Isus razborito poziva na odmor: „Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo“ (Mk 6,31). On traži od učenika da se zaustave, odmore, smire, otpočinu. On će biti s njima. Oni će se odmarati s Njim i u Njemu. Stoga apostoli s Isusom „otploviše lađom na samotno mjesto, u osamu“ (Mk 6,32). Samo je s Gospodinom i u Gospodinu pravi odmor. Apostoli će samo tako bolje i kvalitetnije služiti ljudima.
Jedan je biskup običavao svako ljeto, za raspust, sa svojim sjemeništarcima i bogoslovima, otići na jedan otočić tjedan dana, na odmor. Tu bi zajedno molili, razmatrali, meditirali, odmarali, kupali se. Otpočinuli u Gospodinu! Nema ljepšeg odmora! U samostanu sestara majke Terezije u Calcutti ured je četvrtkom bio zatvoren: „no business with the Sisters as office remains closed – nema rada sa sestrama i ured je zatvoren“, stajalo je na vratima! One su četvrtkom molile, meditirale, klanjale pred Presvetim, razmatrale i odmarale. Majka Terezija tražila je od njih da „odu u osamu“ i odmore se u Gospodinu kako bi što bolje služile siromasima.
Odmor je Božji dar
Pa, odmor nam je dao dragi Bog. To je njegov plan i projekt. Kroz 24 sata dao nam je noć, 7-8 sati, da odmorimo, predahnemo, prespavamo i sutra krenemo novom snagom. Ako noću ne odmaramo sutra nismo ni za što! Osam sati rada, osam sati odmora (sna), osam sati slobodno. A to slobodno što bolje iskoristi za sebe i druge bilo u duhovnom bilo u materijalnom smislu. Stvoritelj naš odredio nam je u tjednu „dan Gospodnji“, da se odmorimo od tjednoga rada, ali da se taj dan družimo s Bogom od kojeg nam je sve. Ako nedjeljom radimo niti smo se odmorili niti s Bogom družili. Propala nedjelja, propao idući tjedan! U državnim firmama uvedene su neradne subote. Eto još jednoga dana za odmor. Ali su, nažalost, u mnogim privatnim firmama danas uvedene radne i subote i nedjelje! Radi dok ne crkneš! To nas i umara i udaljuje od Boga. A prva crkvena zapovijed: svetkuj nedjelju i zapovjedne blagdane i sudjeluj pobožno na svetoj misi! To je nedjelja, to je dan Gospodnji, to je pravi odmor! Samo odmor u Gospodinu je pravi odmor! Ne poštujemo li to, u našem životu nastat će zbrka, nered, umor, kaos. Imamo i godišnji odmor: i papa, i predsjednik, i ministar, i svećenik, i radnik! Iskoristi ga, ako je ikako moguće, da ti iduća godina bude ljepša i svježija. Ali nemoj misliti da je godišnji odmor ili ljetni raspust, život bez mise, bez Boga, bez molitve i molitvenika. Odmor služi da se još više zbližimo s Onim koji nam je odmor dao. Odmori se u Gospodinu! Upravo zato Isus od učenika traži da otpočinu: kako bi u njima ostao mir, red, sklad i duboko jedinstvo s Bogom!
Kao ovce bez pastira
Međutim, kad su učenici lađom otplovili, ljudi vidješe kako odlaze „te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih“ (Mk 6, 33). Željeli su ponovo sresti Isusa, ponovo biti s Njim. Prepoznali su ga kao pravog pastira koji ih voli, brine se za njih i koji ih nikada neće napustiti. Njegove riječi i djela tako su im se usjekla u srce i dušu da su željeli ostati s Njim, slušati ga što govori, gledati što radi, živjeti ono čemu ih poučava. Nestrpljivo su čekali Njega i apostole na obali da s lađom pristanu. Kad je ugledao mnoštvo koje se skupilo, iziđe iz lađice „sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira, pa ih stane naučavati mnogočemu“ (Mk 6,34). Isusa nije zasmetalo što ga prate, gnjave, idu za njim, blokiraju mu put, ometaju plan. Jer njegov providonosni plan po Ocu su upravo oni, ljudi, narod, te „ovce bez pastira“ kojima je došao propovijedati, naviještati i voditi ih. On će ih ukrcati u svoju životnu lađu i voziti u nebesku luku Oca nebeskoga. Kroz tri godine svoga djelovanja neće ih napuštati, neće ih ostavljati niti gubiti, jer je upravo on taj Pastir koji ne napušta svoga stada. On je kormilar njihova životnog broda. S takvim kapetanom oni neće izgubiti smjer, nego će, makar i uz velike životne oluje i nevere, stići u luku spasa.
Uspjeh je u pravom pastiru
Još se nije stišala euforija veličanstvenog uspjeha Hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Doći u finale Svjetskog prvenstva san je svakog nogometaša. I velika želja svakog naroda! Postavljaju se u vezi s tim mnoga pitanja od kojih je jedno najvažnije: kako su to uspjeli, a tako mala zemlja?! U Americi je više ilegalnih imigranata nego što Hrvatska ima stanovnika! Netko će reći: imaju izvrsne individualce! Odgovor: i drugi su imali još veće pa su odmah ispali! Drugi će reći: igraju u jakim europskim klubovima! Odgovor: igraju i drugi, pa nisu uspjeli! Treći će reći: trudili su se i naporno radili. I drugi su se sigurno jako trudili i naporno radili, ali su ipak daleko prije finala otišli kući!
Prvi i najvažniji odgovor na ovo pitanje jest: ovo je veliki dar Božji hrvatskome narodu! Zašto je taj veličanstveni dar ovoga puta dragi Bog poklonio baš nama, to on najbolje znade! Možda zato što su Hrvati najviše molili, možda jer su najžarče željeli, a možda i zato što im je u ovako teškom i tužnom egzistencijalnom trenutku u domovini odlučio vratiti osmijeh na lice, vratiti radost u srce i uliti ponos koji su izgubili! U svakom slučaju mu od srca hvala na tom neponovljivom daru!
Drugi odgovor je u još jednom velikom daru koji nam je dragi Bog poklonio: izbornik! Vođa! Pastir nogometnog stada! Pastir reprezentacije! Zlatni Zlatko! Od početka je svoje „stado malo“ vodio pun vjere, poniznosti, dobrote i ljubavi. I nadasve stručno! Nije dopustio da se igrači uzohole, obahate, euforično uzdignu i tako izgube u umišljenoj slavi! On je svom „stadu malom“ vratio vjeru, zajedništvo, poniznost, slogu, jedinstvo, požrtvovnost i obiteljsku bliskost, što već odavno na takvoj razini nisu imali. Jedan za sve i svi za jednoga! U takvom ozračju oni nisu izgledali „kao ovce bez pastira“ što se kod nekih velikih reprezentacija na Prvenstvu moglo osjetiti. A pastir reprezentacije u svom džepu nosi krunicu: „Vjera mi daje snagu, uvijek imam krunicu u džepu i pomolim se prije utakmice. Zahvalim Bogu na svakom danu, jer dao mi je snagu i vjeru, ali i prigodu da nešto u životu napravim“, posvjedočio je u adventskom razgovoru za prilog Prilika katoličkog tjednika Glas Koncila, rekavši da je cijeloga života vjernik i da tako odgaja i svoju djecu te svake nedjelje nastoji ići na svetu Misu. Eto: pastir reprezentacije moli za svoje „stado“, obraća se uvijek vječnom Pastiru i tu snagu u svom poslu traži!
Da! Ostanimo u svom životu i svom zvanju uvijek uz vječnog Pastira, ponizni i skromni, pa životni uspjesi neće izostati!
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Tomislav Ratković
