Prošlotjedno Evanđelje završava rečenicom: „Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti i zakraljiti ga, povuče se ponovno u goru, posve sam“ (Iv 6,15). Možemo protumačiti da je pobjegao u goru, ostavivši i učenike među onom svjetinom. Ostavio je i učenike u društvu svijeta koje se najelo kruhova nakon čudesnog umnažanja.
I apostoli doživljavaju vlastitim uspjehom takav čudesan Isusov potez: od nekoliko ribica i kruhova nahraniti veliko mnoštvo. Dok su oni uživali u plodovima i hvalospjevima o čudu, Isus odlazi u tišinu i molitvu, posve sam. Doslovno. I učenici su premalo razumjeli. (Prošlih tjedana i sami smo uživali i doživjeli svojom pobjedom uspjeh Hrvatske nogometne reprezentacije. Mi smo ih bodrili, a oni pobjeđivali. Oni davali golove, a mi slavili. Kod Isusa se događa nešto drugo. Mi ga želimo staviti u naše zemaljske okvire.) A kitili su se tuđim perjem.
No, opet je potraga za njim. Rado se ljudi vraćaju tamo gdje je bilo lijepo. Traže Isusa zbog ugodnih i razumljivih riječi i zbog kruha, kojeg su dobili nenadano. Ne prolazi ih želja da ga uhvate i zakralje! Ipak, ne odustaju, nego se daju u potjeru za njim.
U prošlonedjeljnom odlomku Isus primjećuje potrebu ljudi i prvi reagira. Želi pomoći svijetu i nahranit ih – umnaža kruhove. Današnji odlomak donosi potragu tog istog svijeta za Učiteljem, i njihovo pitanje: „Kad si ovamo došao?“ On ne odgovara na njihovo pitanje, nego im tumači važnost onog što je učinio, kao i što im želi: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati“ (Iv 6,27). Odgovara nešto što ga nisu pitali. Preskače odgovor na njihovo pitanje. Ne zaslužuje baš svako pitanje odgovor.
Rimski studenti znaju: Biti monsinjor u Rimu nije ništa posebno. Ali biti u Rimu godinama i ne postati monsinjor – puno govori!
Raditi za hranu nepropadljivu
„Moj Otac radi, i ja radim“, reći će Isus. Isto zapovijeda učenicima i svijetu: Radite! Trudite se! Ne posustajte! Otac nebeski podupire vaš rad! Radite za vječnost.
Riječi upućene ljudima onog vremena odnose se i na nas danas. On jasno govori slušateljima da ga oni ne traže zbog pobožnosti i želje da čuju njegovu riječ, nego zbog čudesnog umnažanja kruha. Hoće svijet konkretan uspjeh. On potiče na promišljanje i preslagivanje odnosa. Razumije potrebe, ali vidi dalje od trenutne potrebe, pa poučava i ima strpljenja razgovarati. Mnogi katolici kod izgubljenih stvari ne mole se Bogu za providnost i pomoć, nego Svetom Anti: daj da nađem izgubljenu stvar. Žele brz odgovor i odmah pomoć. Ne traže Božju volju, nego izravnu, brzu akciju sveca. Kao da vele: Daj, ti koji vidiš bolje od mene, gdje sam izgubio stvari, pa mi pokaži!
Isusova zapovijed „radite“ vrijedi za obje razine rada: rad za zemaljsko i rad za nebesko, briga oko prolaznog i neprolaznog! Lijenost je grijeh. Raditi se mora – sasvim je jasno. Tko ima ispravan odnos prema vječnosti, na ispravan način će se truditi i za zemaljske vrijednosti. U našem današnjem društvu se posebno razvio osjećaj raditi za hranu ovozemaljsku i tehniku ovozemaljsku, propadljivu. A prema duhovnom i nebeskom se pristupa s puno odgode, nemara i nerada. Ispravan odnos prema duhovnom je i roditi svoju djecu na vrijeme, a ne odgađati rađanje za neke kasne godine; ići na nedjeljne mise sada, a ne čekati da ostarimo i dođemo u penziju. Ispravan odnos prema neprolaznom je učiti djecu požrtvovnosti, samozatajnosti, poniznosti i blagosti. Često je rezultat krivog odnosa prema duhovnom i nebeskom istrošenost i iscrpljenost, tjelesno i psihički; nezadovoljstvo i nutarnja praznina. Jedino zadovoljstvo koje mogu osjetiti je da su postigli karijeru, nešto zaradili i stekli, i da očekuju divljenje okoline. Priznanje okoline je kratkotrajno, karijera prolazna...
A gdje je rad za hranu nepropadljivu? Gdje je vjera u Gospodina i slušanje njegove riječi? Kad je vrijeme za molitvu i djela milosrđa? Kad je vrijeme za djela Božja?
„Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti!“
„Reče im Isus: 'Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada'“ (Iv 6,3). Ohrabruje ova izjava. Neće ogladnjeti niti ožednjeti tko ide k Isusu.
Nedavno sam imao razgovor, u kojemu sam dobio sljedeća pitanja: Koliko se često smije ići na pričest bez ispovijedi? Koliko često se treba ispovijedati? Što je to teški grijeh? Kad se ne smijemo pričestiti bez ispovijedi? Razlog za ovakva pitanja je prethodna konstatacija: mnogi se pričešćuju, a čini se da nisu dobri! Prave se da su sveci!
Odgovor na ovakva pitanja može dati svatko za sebe. Crkveno učiteljstvo naglašava da pričest nije za savršene, nego za grešne, kojima treba utjeha i milosrđe. Sveta euharistija je za pomoć i hranu bijednim grešnicima. Doći k Isusu znači vjerovati mu.
Pričestiti se dva-tri puta u godini je premalo. Oskudijevamo i gladujemo, a kruh nas želi nasititi. Uzmi i blaguj kruh, uči se poniznosti, budi zahvalan.
Jednako kao što je kruh nužan za život, nama kršćanima nema života bez Krista.
Završimo ovo razmišljanje s papom Franjom: „Još više od fizičke gladi, čovjek u sebi nosi drugu glad, još važniju, koju ne može zadovoljiti obična hrana. Riječ je o gladi za životom, o gladi za vječnošću koju samo on može utažiti, zato što je on 'Kruh života'. Isus ne otklanja brigu i traženje svakodnevne hrane i svega onoga što može uznapredovati život. Ali Isus nas podsjeća da istinsko značenje našeg zemaljskog života leži na njegovu kraju, u vječnosti, u susretu s njim koji je i dar i darovatelj. Također nas podsjeća da ljudsku povijest, s njezinim patnjama i radostima, valja živjeti u horizontu vječnosti, to jest u horizontu definitivnog susreta s njime. 'Ja sam Kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.' To se odnosi na euharistiju – najveći dar koji siti dušu i tijelo. Susresti i prihvatiti u sebe Isusa, 'Kruh života', daje smisao i nadu često mučnom životnom hodu. Ali taj nam se 'Kruh života' daje uz zadaću, to jest da bismo onda mi mogli utažiti duhovnu i materijalnu glad naše braće, naviještajući posvuda evanđelje. Svjedočanstvom našeg bratstva i solidarnosti s bližnjim, uprisutnjujemo Krista i njegovu ljubav među ljudima.“
Razmišljanje: Katolički tjednik