Dvadeset i prva je nedjelja kroz godinu. Svete mise su slavljene u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Današnjom nedjeljom i ovim tjednom naš župnik preč. Luka Blažević obilježio je tri desetljeća službe u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Davne 1994. godine primio je ove župe 23. kolovoza još u ratnim uvjetima. Kroz sve ove godine obnavljao je naše crkve materijalno i brinuo se za duhovnu dimenziju naših župa. Nakon svete mise u 11,00 sati vjernici su s okupili u Pastoralnom centru i prisjetili se svih događaja kroz trideset godina župnikovanja.
Bog je čovjeka stvorio slobodna i dao mu mogućnost izbora. Sloboda je ono što čovjeka čini velikim, ali u isto vrijeme krivo upotrijebljena čovjeka ruši u njegovu dostojanstvu i često ga čini ga tako bijednim.
O slobodi i pravu na izbor danas se toliko govori i piše, a u isto vrijeme, htjeli ili ne htjeli priznati, svakodnevno doživljavamo svoju ali i tolikih drugih (ne)slobodu, odnosno svakovrsno ropstvo kao posljedicu krivog izbora. Toliko toga nam se nudi i toliki nas uvjeravaju da bismo baš njih trebali slijediti ukoliko želimo biti sretni. Toliki ljudi su jednostavno zbunjeni ponudama oko njih.
Komu ćete služiti?
Današnja čitanja nas pozivaju na odgovorno odlučivanje, na ispravan izbor.
U prvom čitanju (Jš 24,1-2a. 15-17,18b) slušamo o tome kako je izabrani narod pod vodstvom Jošue, pomoćnika i nasljednika Mojsijeva, ušao u Kanaan, zemlju obećanu. Tu su već bila prisutna mnoga plemena sa svojim božanstvima i poganskim ritualima. Njihovi blagdani i svečanosti koji su se razuzdano slavili privukli su i Izraelce koji su počeli dolaziti na njihova slavlja. Jednostavno, svidjelo im se! No, ono što je u početku bila obična zabava postalo je vrlo brzo i njihov način života. Počeli su štovati njihove bogove i obavljati njihove rituale. Nisu ni razmišljali kako klize u teški grijeh otpada od Jahve, jedinoga Boga. Iznevjerili su se onomu koji ih je izabrao za svoj narod i koji ih je 40 godina vodio kroz pustinju čudesnim znakovima i djelima ljubavi.
Jošua, koji vidi propast u koju srlja njegov narod više to nije mogao podnijeti. Okuplja narod i starješine i drži veliki govor. A na kraju govora poziva ljude da se konačno opredijele i odluče hoće li služiti Jahvi u čiju su se ljubav i zaštitu uvjerili ili će služiti lažnim bogovima koji im se nude. Jošua izriče pred svima svoj izbor: „Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu!“ Narod, očito osviješten njegovim riječima izriče svoje opredjeljenje: „I mi ćemo služiti Gospodinu, jer on je Bog naš!“
Tvrd govor?
U današnjem evanđelju (Iv 6,60-69) susrećemo se s reakcijom ljudi na Isusov govor o kruhu koji je s neba sišao i Otac ga daje za život svijeta. U njihovom ušima odjekuju Isusove riječi: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni...“ Je li to ono što smo očekivali od ovog čovjeka, pitaju se. Evanđelje kaže da mnogi od Isusovih učenika tada jednostavno odstupiše od njega i više nisu išli s njime. Isusov govor bio je za njih suviše tvrd i nisu ga više mogli slušati. To otvoreno kažu i odustaju.
Možemo samo zamisliti reakciju Dvanaestorice nakon ovako mučnog razvoja događaja. Što li se tek njima motalo po glavi. Ni apostoli nisu bolje od drugih razumijevali sve što je Isus govorio u vezi s euharistijom. I njima je to bio čudan govor, kao što će im biti čudan govor o odlasku u Jeruzalem i smaknuću.
Mi zahtijevamo nama protumačiv uvid, da bismo vjerovali. No, treba najprije vjerovati jer se tek nakon toga razumije. Ili, točnije: vjerom se razumije; vjera je najizvrsniji način razumijevanja.
Isus ih nije zadržavao niti sprječavao da odu. Ne proširuje uska vrata o kojima je govorio! Nekima i danas to može zvučati oporo, strogo, ali Isus pita učenike: „Da možda i vi ne kanite otići?“ I tada Petar u ime svih izriče njihov izbor i opredjeljenje: „Gospodine, komu da idemo?“
Sloboda izbora
Dakle, u današnjem prvom čitanju i evanđelju vidimo da je na nama sloboda odlučivanja. Ostati ili otići? Bog nikog ne prisiljava, jer on je Bog slobode i slobodnih. No, zahtijeva jasno opredjeljenje: ili Bog ili bogovi, ili za Isusa ili protiv njega. Tko se odluči, mora se potpuno odlučiti.
Bog ne zahtijeva slijepo opredjeljenje. On se objavljuje kao Silni i Vjerni, kao onaj koji je uvijek na čovjekovoj strani. Nakon Jošuina govora njegovi sunarodnjaci postaju toga svjesni: „Gospodin, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja, i on je pred našim očima učinio ova velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili.“ Jahve se pokazao kao onaj koji spašava, kao onaj komu se može vjerovati. Istina, bilo je potrebno ovom narodu da ga Jošua „prodrma“ kako bi mu se oči ponovno otvorile.
Prepoznajemo li mi Božje djelovanje u našem životu? Imamo li za to sluha?
Zrikavac i kovanica
„Jednog dana neki Indijanac zaputi se iz rezervata u veliki grad. Hodajući ulicom, usred buke automobila, tramvaja i ljudske vreve, Indijanac upita svoga bijelog prijatelja:
'Čuješ li nešto?'
'Dakako da čujem: automobila kako buče i trube, tramvaje kako zvone, ljude kako žamore i nekud žure. A što ti čuješ?'
'Čujem kako negdje u blizini zriče zrikavac', reče Indijanac.
'Varaš se!', nasmija se bijeli prijatelj Indijancu. 'Ovdje već odavno nema zrikavac. Pa ako ih i ima, tko bi još čuo njihova zrikanje?!'
Indijanac pođe nekoliko koraka. Uza jedan zid penjala se loza. On razgrnu nekoliko listova i dozva prijatelja:
'Evo vidiš – zrikavac!'
Bijeli se prijatelj čudom čudio. Ne toliko što je ugledao zrikavca, koliko što je Indijanac čuo njegovo zrikanje.
'Priznajem, tvoj indijanski sluh je tankoćutniji od našeg, bjelačkog. Vi čujete bolje od nas, jer ste se u tom izvježbali', reče nakon nekog vremena bijeli prijatelj.
'Varaš se!', nasmija se Indijanac. 'Sluh u Indijanaca nije ništa bolji ni lošiji od sluha bijelaca. Pokazat ću ti to, ako ne vjeruješ.'
Indijanac izvadi kovanicu od jednog dolara i baci je na pločnik. Čulo se kako je kovanica zveknula. Ljudi, koji su prolazili mimo ove dvojice, stadoše se okretati za njom. Jedan se pažljivo sagnu, pokupi kovanicu i mirno nastavi dalje.
'Eto', reče sada Indijanac svome bijelom prijatelju, 'zveckanje ove kovanice na pločniku nije bilo ništa jače od zrikanja zrikavca među listovima ove divlje loze. Ipak – kako si vidio – svi su se okretali za kovanicom, a ne za zrikavcem. Ne radi se, dakle, o tankoćutnom ili izvježbanom sluhu. Radi se o tome da čuješ ono što si naviknuo slušati.'“ (F. Hetmann).
Nema zamjene Isusovoj poruci
I Isusovi učenici donose odluku na temelju svoga iskustva: „Ti imaš riječi života vječnoga. Mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji.“ Toliki su otišli, ali oni ne odlaze. Spoznali su i prepoznali da ne postoji nikakva zamjena poruci koju im je Isus navijestio.
Živimo u vremenu silnih ponuda pa i na vjerskom području. Toliki nude brzu, sladunjavu sreću. Tolikima se Isusov nauk, nauk Crkve čini previše tvrd i oni jednostavno odlaze. Toliki misle da Isusov nauk više nije u duhu današnjeg vremena i da ga jednostavno nije više moguće živjeti, barem ne u onoj mjeri kako to Crkva uči. I odlaze.
Vratimo se ponovno pitanju – prepoznajemo li Božje djelovanje u našem svakodnevnom životu?
Božja čuda u svakodnevici
Nad ovom pričom valjalo bi se zamisliti:
„Dvojica američkih farmera dogovore se u određeni dan za važan poslovni susret u malom gradiću na kraju doline. Jahali su cijelo dopodne jedan s jednog, drugi s drugog kraja prerije. I jedan i drugi prošli su kroz mnoge opasnosti. U susretu ispriča prvi što mu se na putu dogodilo.
'Zamisli samo, jahao sam u galopu kad se pred konjem odjednom nađe jato divljih pataka. Prestrašeni konj prope se na zadnje noge, vrisnu i baci me iz sedla kao loptu. Letio sam nekoliko metara u zrak, a onda se srušio niz jednu liticu u provaliju u kojoj je bilo mračno kao u rogu. Kad sam došao k sebi, pomislio sam da ništa zdravog nema na mom tijelu. Počeo sam se micati korak po korak. Na moje veliko čuđenje bio sam zdrav, bez jedne ogrebotine. To je nevjerojatno! Pao sam na koljena i od srca zahvalio Bogu. Samo me on spasio i nitko drugi. Na kako čudesan način mi je iskazao svoju ljubav sačuvavši me od sigurne smrti.'
Drugi farmer reče da je na još čudesniji način doživio Božju ljubav i zaštitu. Onaj prvi tada prikloni uho da čuje priču misleći u sebi: 'Zar je mogao doživjeti nešto čudesnije od onoga što sam ja doživio?'
'Ja sam dojahao mirno, moj konj se nigdje spotakao nije. Nikakva opasnost mi nije prijetila, ničega se nisam uplašio. Bog je velik kad me je ovako lijepo pratio cijelim putem. Ja sam mu veoma zahvalan!'“
Otkrijmo čudesne Božje zahvate u našem svakodnevnom životu. Budimo Bogu za njih zahvalni i zajedno s Petrom ponavljajmo iz dana u dan: „Gospodine, kome da idemo?“
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Tomislav Ratković
