Dvadeset i treća je nedjelja kroz godinu. Ujedno slavimo Rođenje Blažene Djevice Marije ili Malu Gospu. Svete mise su slavljene u župnoj crkvi sv. Josipa u 9,00 i 11,00 sati.
Sutra naši školarci započinju novu školsku i vjeronaučnu godinu. Želimo im puno Božjeg blagoslova i uspjeha u radu u novim školskim obavezama!
Današnja sva tri čitanja nam pokazuju Božju brigu za siromašne. Kroz cijelo Sveto pismo provlači se ideja pravednosti koju Bog želi uspostaviti u svijetu. Njemu su posebno na srcu osiromašeni, obespravljeni, prezreni ljudi, koji jedinu pravdu očekuju od Boga.
Vremena spasenja
U prvom čitanju donosi se odlomak iz Knjige proroka Izaije. On je prorok nade, prorok Božjih siromaha. Sam Isus će se predstaviti upravo Izaijinim odlomkom: „Bog me posla blagovjesnikom biti siromasima, vratiti vid slijepima… proglasiti godinu oslobođenja…“ Izaija govori utjehu Izraelcima koji su u sužanjstvu i koji čeznu za oslobođenjem. Kad najavljuje mesijansko vrijeme, Prorok vidi duhovnu i društvenu obnovu koja će donijeti i zdravlje bolesnicima, ispraviti svaku nepravdu. Bog će svaku nepravdu iskorijeniti i pojaviti se kao odmazda silnicima zemaljskim. U tom, idealnom vremenu spasenja slijepci će ponovo progledati, gluhi čuti, a hromi prohodati, pustinjsko će se tlo pretvoriti u izvore pitke vode i bit će svakoga izobilja, naglašava u svom komentaru dr. M. Zovkić. Ozdravljenjem gluhog mucavca Isus najavljuje nastup upravo tih vremena. Crkva se na poseban način brine o siromasima i to je jedna od njezinih važnih zadaća, napose u zadnjih stotinu godina se neprestano govori o socijalnoj nepravdi u društvu i pravednoj plaći.
U srednjem vijeku bila je ekspanzija siromašnih redova (franjevci, dominikanci, klarise, isusovci…). Svi čeznu nasljedovati siromašnog Isusa, i time se približiti savršenstvu koje je On obećao siromasima. Je li taj ideal nestao danas ili su neke druge vrijednosti stavljene kao potrebnije, važnije? Što je s nama i kako se mi odnosimo prema potrebitima u našoj sredini?
Riječi moraju biti potkrijepljene djelima
U drugom čitanju Sv. Jakov apostol naglašava kako je vjera bez djela mrtva. Nije dovoljno samo govoriti, nego naše riječi moraju biti potkrijepljene djelima. Apostol iščitava probleme prve kršćanske zajednice kojoj propovijeda i želi iskorijeniti nepravdu koju vidi. Traži od krštenika koji se okupljaju na euharistiji da ne podcjenjuju siromaha s kojima se susreću i s kojima žive. Tko vjeruje u Isusa i ispovijeda ga za svoga Spasitelja, on mora i svoj život prilagoditi njegovu učenju, svjedočiti ljubav prema siromasima kao Božjim miljenicima. Ne smije biti promatran drugačije netko zbog svojega socijalnog statusa ili vanjskog izgleda. Jakov „grmi“ protiv pristranosti u zajednici i napominje da su siromasi otvoreniji kraljevstvu nebeskom nego bogataši (sjetimo se samo prispodobe o siromašnom Lazaru i bogatašu). Postavimo si pitanje trpe li siromasi u našoj sredini zbog naše nebrige za njih i koliko smo osjećajni za one koji posjeduju manje od nas? Ima li siromah „koristi“ od našeg suviška?
Znak punine spasenja
Vratimo se današnjem siromahu iz evanđelja. Isus se nalazi u poganskom području Dekapolisa, utvrđuje svoje učenike u vjeri i poučava ih što je i tko bitan u kraljevstvu nebeskom. Nailazi na gluhog mucavca i odlučuje pomoći mu u njegovoj velikoj nevolji, ali ga pritom zove da se otvori ne samo fizičkom daru sluha i govora, nego i duhovnoj spremnosti na slušanje Božje riječi koje treba biti svjedočeno riječima i djelima. Biti gluh u biblijskom smislu i rječniku značilo je biti bolestan ili još teže, uronjen u bol. U jednom i drugom smislu značilo je biti neposlušan, ako je Boga slušati i čuti značilo vjeru. Ali zato, izliječena gluhoća i sljepoća postaju jasni znak ponovnoga života i žive vjere. Isus Ivanovim učenicima govori kako će gluhi ponovo čuti (Mt 11,15). Zato današnje ozdravljenje gluhonijemoga sa svim obredom ima dublje značenje. To je znak ljubavi prema izgubljenoj ovčici, njegovu siromahu. To vraćanje sluha postaje znak punine spasenja koje Spasitelj donosi svakomu od nas. Zato je ovdje jasno da se ovdje ne radi samo o fizičkom odstranjenju mane, nego je to slika da je Izrael tvrde šije i ušiju prema Božjoj riječi, pa je zato i nesposoban dati valjani odgovor Bogu. Ne žele vidjeti i čuti Boga koji preko svoga Sina djeluje čudesnim znakovima da im otvori uši i jezik, da bi mogli svojim ušima i jezikom dati slavu Bogu. Marko jedini od svih evanđelista donosi ovu zgodu jer je njemu i njegovoj zajednici bitno razmišljanje mnoštva: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti a nijemima govoriti!“ Taj izraz „Effata – otvori se“ iskorišten je i u sakramentu krštenja, čime se želi jasno staviti do znanja da se čovjek treba otvoriti Božjoj riječi i slaviti Boga svojim jezikom, a ne činiti ono što većina našeg naroda čini – psovati i vrijeđati Božje ime preko svake mjere.
Nažalost, naš narod je jedan od najvećih psovača, i naš jezik jedan od „najbogatijih“ raznoraznim pogrdama i psovkama. Umjesto da slavimo Boga svojim jezikom, mi ga pogrđujemo i vrijeđamo. Ovaj Isusov prigovor je upućen danas meni i vama, dragi čitatelji, i poziv na obraćenje, da vidimo koliko svojim zdravim ušima čujemo Božju riječ i koliko svojim zdravim jezikom slavimo svoga Stvoritelja.
Prepoznajmo trenutak Gospodnjeg pohođenja
Kaže jedna priča kako je neki čovjek sanjao da je umro zajedno sa svojom suprugom. On nikada nije išao u crkvu, a ona skoro svaki dan. Kada su umrli i pojavili se pred vratima raja začuje glas Sv. Petra: „Tko si ti?“ On odgovori tko je, a ovaj mu kaže da ga ne poznaje. Zatim mu on reče da je on slao redovito svoju suprugu na sv. misu za njih oboje, a onda začuje odgovor: Oooo da, vi, gospođo, uđite za vas oboje, vas znamo, a on ne može. Kad se probudio oda sna odluči istoga dana krenuti na sv. misu…
Predragi, što je potrebno da mi sanjamo kako bismo se trgnuli i krenuli na sv. misu i na sakramente? Ovo je samo priča, a što ćemo doživjeti u stvarnosti vidjet ćemo kada za to dođe vrijeme. Prepoznajmo trenutak Gospodnjeg pohođenja i sjetimo se da samo ovdje na zemlji zaslužujemo nebo. Ne budimo pristrani i svoje bogatstvo podijelimo sa siromasima kako bismo barem po njihovim zaslugama s njima uživali diku nebesku.
Parafrazirajući dokument Drugog vatikanskog koncila želimo probuditi svijest da je „Crkva znak, sakrament i sredstvo najdubljeg jedinstva s Bogom i jedinstva s cijelim ljudskim rodom i znak posvemašnjega sakramenta spasenja Božjega naroda“ (LG 1 i 48). Ove nedjelje Isus poziva nas kao pojedince i zajednicu da se otvorimo i počnemo živjeti kao njegovi sljedbenici. Osluhnimo njegov poziv i zajedno svojim životom proslavimo Boga.
Čista ljubav na djelu
Na kraju kao i uvijek jedna poticajna lijepa priča koja nam treba pomoći čuti i živjeti po Božjoj riječi.
„Jednom prilikom, dok sam se tramvajem vozila od trga prema autobusnom kolodvoru, na Branimirovoj je stanici nehajno ušao jedan dečko s cigaretom u ustima. Ondje se našao samozvani čuvar reda i odmah napao momka. On je šutio i gledao u jednu točku. Činilo se da ne čuje i ne vidi. No, dobro je i čuo i vidio. Kad su se na prvoj stanici otvorila vrata, izvadio je cigaretu iz usta i bacio je na pločnik. Pomaknuo se od vrata i uočio je jedinu osobu koja ga nije gledala neprijateljski. Bila je to Ana. Pristupio joj je i rekao: „Idem iz komune. Liječim se. Moji ne znaju da dolazim. Idem za Rijeku busom, ali nemam novaca.“ Anino iskusno oko primijetilo je da je dečko ranjen. Kako bi ga mogla osuđivati? Cigaretu u tramvaju shvatila je kao njegov vapaj za pomoć. Koliko li je puta ovaj dečko bio ovako napadan? Koliko puta neshvaćen? Da je čovjek koji ga je napao znao da je mladić ovisnik, bi li ga onako napao? Vjerojatno bi. Malo je ljudi koji mogu suosjećati s nesretnikom. Radije će ga osuđivati ili izbjegavati. To je, nažalost, naša siva svakidašnjica. Ana je odmah odlučila pomoći dečku. Nije ga pitala ni kako ni zašto je upao u takvo stanje, kao ni to zašto mu obitelj ne zna da dolazi. Mozak joj je brzo radio. Znala je da bi bilo riskantno dati mu novac za kartu, iako bi i to učinila da je znala da on to ne bi krivo iskoristio. Razmišljala je da mu kupi kartu, ali je od toga brzo odustala, jer bi je dečko mogao prodati i onda mu opet ne bi pomogla kako je to ona željela. Sjetila se i rekla: 'Idem s tobom do autobusnog kolodvora i ondje ću te preporučiti svojoj kolegici koja će ti omogućiti da putuješ bez karte. Ti lijepo pođi kući, kao što si i naumio.' Dečko ju je u čudu gledao i nije mogao vjerovati da bi se jedna nepoznata osoba mogla tako zauzeti za njega. To ga je jako dirnulo. Dopustio joj je da mobitelom obavijesti njegovu majku da on dolazi. Dečku su zaiskrile oči. Možda je prvi put u životu doživio ovakav postupak, bez osuđivanja, 'propovijedanja' i zanovijetanja. Čista ljubav na djelu. 'Gospođo, imate li vi djece?' čula je kako je pita. 'Imam', jednostavno je odgovorila. 'Blago djeci koja imaju takvu mamu!'“ (izvor: https://book.hr/dirljiva-prica-iz-tramvaja/).
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Tomislav Ratković
