Dvadeset i deveta je nedjelja kroz godinu. Ujedno obilježavamo Misijsku nedjelju kada posebno molimo za misije i misionare diljem svijeta kako bi se Riječ Božja širila i dalje.
Misna slavlja u 9,00 i 11,00 sati predvodio je policijski kapelan iz Siska don Ivo Borić.
Strogi sudac i milosrdni Otac
Sveto pismo poznaje puno tipova i karaktera ljudi, ali od svih tih najčešći su oni što nalikuju onome rimskome satniku koji se nada, ali i javno ispovijeda: „Gospodine nisam dostojan…“ (Mt 8,5‐10) i onih koji sebe uvijek vide drugačijima od ostalih pa traže: „Učitelju, nešto nam treba“ (Mk 10,35). Ipak, u današnjim liturgijskim čitanjima, a pogotovo u evanđelju, nude se – kao i uvijek – rješenja za sva životna pitanja i dvojbe. Ne treba čovjeku velika i jaka inteligencija da bi dokučio sav blagoslov prostodušna pouzdanja u Boga, ali i svu pogubnost proračunatih povlastica. Svaki je čovjek pred Bogom samo čovjek. I baš kao što ovonedjeljni psalam uvjerava vjernika da je Bog pravedni sudac za one koji se strogo drže prava, ali i milosrdni Otac za one koji se pred njim drže bezvrijednim sinovima. Za one koji kažu da Bog tuče, osvećuje se, siječe i trpa u zatvor, nebeski Otac i nije nitko drugi doli strogi sudac. Za one koji se pouzdaju u njegovu milost i dobrotu, bio je i ostao milosrdni Otac koji oprašta grješniku, ne samo zbog toga što je sažaljiv, nego, prije svega, zbog toga što je pravi i istiniti Otac.
Vjera i zakon
Zato sveti pisac i upozorava obraćene Židove da vjernik ne živi po zakonu, nego po vjeri, nadi i ljubavi u Isusa Krista. Zakon je simbol svega onoga što čovjeka koči vidjeti i doživjeti čudo. Zakon je kruti sinonim za sigurnost i stabilnost, bez ikakva poticaja na pouzdanje. Prodati i posljednje utočište sigurnosti da bi se dogodilo čudo i novi početak primjer je, ne maloumna i naivna, nego hrabra i odvažna vjernika. Kada Isus kaže učenicima da ne nose ni kese ni odjeće ni obuće, na koga aludira nego baš na onoga čovjeka koji sve daje na kocku zbog Isusa. A takvih ljudi je mnogo. Pa zato i razbojnik i pokajnik i pravednik i bludnik i očajnik i veseljak nalaze u Isusu milosrđe, milost, oprost, pomirenje i snagu krenuti ispočetka ulažući sve svoje na Isusa.
Apostolske podjele
Jakov i Ivan, uz Petra, bili su apostolski prvaci koji su pokušali raspoređivati Isusove učenike na one gore i one dolje, na one na pročelju i one na začelju, na one bistrije i one zatupljenije. Prvaci apostolski voljeli su podjelu na „mi“ i „oni“, ali i onu ekskluzivnu „za“ i „protiv“. I premda s tako preciznim uvjerenjima i visokim ciljevima, sva trojica su počinila teške prekršaje u svojemu apostolatu: Jakov i Ivan traže povlastice, ne samo na zemlji, nego i na nebesima, a Petar u strahu zanemaruje sve te povlastice, i zemaljske i nebeske. Isus ne preferira, a još manje nagrađuje apostole koji kalkuliraju, procjenjuju i ocjenjuju druge, a sami se ne predaju riziku da sve, ama baš sve ostave i pođu za njim. Isus pogotovo ne podržava da se učenici dijele na one „gore“ i one „dolje“, na „učitelje“ i „učenike“, na „pametne“ i „glupe“. Isus nije ni došao zbog onih „gore“, a pogotovo ne zbog „učitelja“ ili „pametnjakovića“, nego isključivo zbog svih nas koji smo „dolje“. Zbog toga javno i tajno, otvoreno i u molitvi zagovara sve nas jer smo doista svi na svojevrsnim rubovima pa da nam se baš takvima navijesti spasenje, da nas se podigne i osokoli, da nas se nagradi i uvaži. Stoga biti prvi među apostolima ili gurati se u nekakav „zbor“ alarmantan je poziv da stvari po Božju ne idu kako treba.
U evanđelju „prvi“ treba biti toliko ponizan, neznatan i nevidljiv da i onaj „najposljednji“ bude istaknutiji od njega. Nadljudska je to misija, zato makar povjerena mnogima, samo rijetki ju ostvare do kraja. U Kristovoj Crkvi nema nedodirljivih i onih koji su „gore“. Tako i Jakov i Ivan i Petar trebaju izravan Učiteljev prijekor kako bi se i njima i onima „malenima“ um razdanio i spoznaja usavršila da privremeno prijestolje nije nikakav uvjet za vječno postolje.
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: T.K./T.R.
