Tridesete je nedjelja kroz godinu i zadnja nedjelja u mjesecu listopadu.
Misna slavlje u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
pogotovo svečano i radosno je bilo na svetoj misi u 11,00 sati jer smo imali dva krštenja. Tako su se najvećoj zajednici na svijetu - crkvi pridružili Mihael Crnjak i Domagoj Butković. Mihael je sin Zvonimira Crnjaka i Ivane r. Rupčić, a kumovi na krštenju bili su Mihaela Kulaš i Šime Šarić. Domagoj je sin Katarine Butković, a kuma na krštenju bila je Katarina Vrkljan. Obiteljima i kumovima čestitamo na sakramentu krštenja i daru života!
Vrhunac utjehe
Vrhunac tog suosjećanja i Božje utjehe prikazan nam je u evanđeoskom odlomku koji govori o iscjeljenju slijepog Bartimeja (Mk 10,46-52).
Vid je veliki Božji dar. I dok ne iskusimo što to znači ne vidjeti, ili ne čuti i slično, nećemo biti svjesni tih darova koje nam je Bog dao. Zato imamo ovakve primjere koji nas trebaju „prodrmati“ i probuditi iz našeg duhovnog drijemeža i sljepila.
Slijepi Bartimej nalazi se u beznadnu stanju – slijep je i prosjači kako bi nešto zaradio za koliko-toliko život dostojan čovjeka. I odjednom se ukazuje nada, dolazi Božja utjeha uosobljena u osobi Sina Božjega. Nadošla je punina vremena! Sin se Božji utjelovio kako bi ostvario obećanje spasenja svakom čovjeku. Naše spasenje moramo shvatiti tako urgentno poput Bartimeja da potrčimo k Njemu u susret bacajući sa sebe svaki ogrtač jer vjera se ne nalazi u ogrtaču koji je Bartimeju koristio i kao prostirka i kao pokrivalo. Valja vikati „iz svega grla“za Spasiteljem moleći ga da nas izbavi iz stanja u kome smo se našli. Zato Bartimejevo ozdravljenje ima potpuno mesijansku naznaku jer se ostvaruju starozavjetna proroštva.
Vjera olakšava život
No, nije iscjeljenje kao takvo bitno ovdje. To želi naglasiti i evanđelist Marko. Bitna je vjera. Vjera je ta koja omogućuje spasenje čovjeka – vjera u Isusa Krista, Spasitelja, Mesiju.
Često i sami nalikujemo slijepom Bartimeju. Dovoljno je samo upitati se dok slušamo ovaj evanđeoski odlomak: Koliko nas danas slušajući te riječi, primjenjuje ovaj primjer na osobni život, na svoju osobnu „sljepoću“, na životnu užurbanost, na trčanje za ugodnostima, za karijerom i slično? Nismo svjesni darova koje smo primili pa onda počnemo okrivljivati i Boga što nam je trenutno tako i tako, a zapravo nismo svjesni da postoje ljudi – možda baš u našoj blizini – kojima nije ni upola dobro kao nama! Možda mislimo da ove riječi i ovaj primjer nisu upućeni nama, nego nekome drugome? Možda mislimo kako mi nismo slijepi i da je obraćenje i spasenje zapravo potrebno nekome drugome? Ne postajemo li onda tako mi zapravo slijepi kod zdravih očiju jer nam se pred oči stavljaju toliki primjeri koji nas pozivaju da se trgnemo iz duhovnog sljepila i da potražimo utjehu i spasenje u Isusu Kristu kao što je Bartimej pronašao?
To je vjera koju moramo pronaći skrivenu u dubini naše duše. To je vjera koja nam omogućuje spasenje i koja nam olakšava život. To je vjera koja nam omogućuje da progledamo, prije svega, u duhovnom smislu, da prepoznamo duhovno stanje u kome smo se našli, te da se vratimo na put spasenja i uputimo se nasljedovati Krista.
Ta je vjera spasila ne više slijepog Bartimeja, sina Timejeva, vrativši mu dostojanstvo djeteta Božjega. Ta ista vjera spasila je i Ostatak Izraelov o kome nam govori Jeremija u prvom čitanju vrativši mu dostojanstvo Izabranog naroda Božjega da se može klanjati svome Bogu u svojoj domovini. Ta će ista vjera spasiti i nas i uvesti nas u život vječni jer je ona svjetlo i putokaz na našem životnom putu prema nebeskoj domovini, kako veli autor Poslanice Diognetu. To svjetlo i taj putokaz nikad ne smijemo izgubiti iz vida.
Zato, molimo Gospodina da nam otvori oči vjere, kao što je otvorio Bartimeju, kako bismo mogli usmjeriti svoj život prema Vječnom životu.
Razmišljanje: Katolički tjednik
