U nedjelju 10. studenog svete mise su slavljene u crkvi sv. Josipa u 9,00 i 11,00 sati. Slavljena je 32. nedjelja kroz godinu. Polako se približavamo kraju liturgijske godine.
Kako možeš dati zadnju kapljicu svoje neimaštine i onda očekivati milost od Boga? Upravo se to događa jer tko ljubi, vidi dalje (od nas) i spoznaje jasnije. U ovom slučaju, iako je starica možda bila neuka, njezina ljubav i njezino poimanje se međusobno upotpunjuju, ali nas i dalje ostavlja iznenađenima i pomalo zbunjenima. Zapravo, ovakva gesta nam uznemiruje savjest, a upravo je to Isus i htio kad je ovu ženu svima stavio za uzor, nasuprot onima koji su dvolično živjeli, dvolično davali milostinju, pa čak dvolično i molili. Stoga, Isus i nije htio ništa drugo nego probuditi u nama želju da temeljito preispitamo svoju savjest. Kao što je i sv. Ignacije Loyolski inzistirao na dnevnom i temeljitom ispitu savjesti: smatrao je to važnijim od jela, kao i to da se ljubav treba pokazivati više djelima nego riječima. Pa ipak, i dalje ostajemo zbunjeni odakle ovoj ženi tolika snaga vjere da može i posljednje darovati Bogu ne pitajući se hoće li to hramski rizničari potrošiti nenamjenski. Ona je to mogla jer je tako i živjela - od providnosti Božje. Znala je da „nije bogat tko puno ima, nego tko malo treba“.
Najsiromašniji je onaj koji nema ništa osim novca
O čemu je razmišljala sirota udovica dok je ubacivala mali darak – tj. sav svoj žitak, možemo samo pretpostavljati. Sigurno je već dugo u sebi nosila nakanu, ne samo osobnu, nego i pripadajućega vjernog naroda i cijelog čovječanstva, svih obespravljenih, gladnih i žednih pravednika. Na usne joj dođoše riječi poznatog Judejca: „Oče naš koji jesi na nebesima, pravdu Tvoju tražim, što si je poslao na svijet! Što si rekao nećeš oporeći; što si napisao, nećeš izbrisati! Niti u ljude vjerujem, niti vjerujem u svoju pravicu, u Tvoje pismo vjerujem. Oče naš koji jesi na nebesima, beskrajno si milostiv, daj prosjaku milostinju; beskrajno si pravedan, daj radniku nagradu. Obdari slugu što je pravde gladan i žedan, nasiti ga i napoji! Samo zapovjedi i Tvoja će riječ biti životvorna; napunit će sva srca da bi spoznala pravdu! Oče naš koji jesi na nebesima..., beskrajno si milostiv, ne iskušavaj ih predugo, dotakni im prstom oči, da čudesno progledaju; i svog slugu ne iskušavaj predugo jer je već star i nemoćan; i utješi ga jer je satrven i slab od gorčine! Oče naš koji jesi na nebesima...“(Ivan Cankar, Sluga Jernej i njegovo pravo)
Umišljena veličina i glumljena pobožnost
Prije svega ne možemo si priznati, a onda ni dopustiti da netko može biti bolji od nas, u ovom slučaju u vjeri i vjernosti Bogu, jer mi često mislimo da smo mjera i vjera za druge, iako sami znamo da to nije tako. Ipak, moramo priznati da nas oduševljava udovičina uvjerenost i sigurnost u Božju prisutnost. Ona zna da se vjeru i molitvu ne treba mjeriti po korisnosti, ni „dugim haljinama“ i brojanicama. Njezin kvadrant nije gotovo ništa uvećao hramsku riznicu, niti je Bogu pomogao, ali udovičino potpuno predanje Bogu kroz taj dar jest veliko. Još je stari Konfucije rekao: „Kada vidiš plemenita čovjeka, nastoj se izjednačiti s njim, a kada vidiš zla čovjeka – temeljito ispitaj sebe.“
Drugo što je starica znala da molitva nije samo traženje od Boga, nego da je molitva i djelovanje i darivanje, ponajprije samih sebe – u svakom daru darivati sebe! Zapravo preduvjet dobre molitve ili priprava na molitvu jest djelovanje. Sjetimo se kako Isus kaže: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“ (Mt 5,23-24).
Iako možda još i nije bila upoznala Isusa, ona već izvršava ono što On traži. Ona je tek krenula na molitvu, a znala je da moliti znači stajati u Božjoj prisutnosti, ali otvorenih ruku i otvorena srca, a ne zatvorenih ruku i stisnuta srca. Ili kako je i sv. Terezija Benedikta od Križa uzela za svoj životni moto: „Stajati pred licem Boga živoga!“ I konačno, ova starica čini ono što u potpunosti molitva uključuje, a to je predanje. Ona se predaje Božjoj ljubavi i kao da, dajući sve što ima, napušta samu sebe i velikodušno se bez straha predaje Božjoj ljubavi. Divan primjer svima nama: zavjetovanima i nezavjetovanima, svima koji žele i hoće upustiti se u avanturu božanske preobilne ljubavi. Možda nam se Isus čini prezahtjevan i primjeri sebedarja ovih dviju udovica iz današnjih čitanja nedostižnima, ali poslušajmo barem osnivača DM-a prof. dr. Wernera Götza kojemu se pripisuju riječi da je „dobro biti bogat, ali je loše umrijeti bogat“.
MILOSTINJA
Išao sam cestom. Najednom me zaustavi siromašan starac. Oči su mu bile vatrene, usne modre, rane odvratne, odijelo poderano i prljavo. Pružao mi je crvenu nateklu i blatnjavu ruku i tražio milostinju. Pretražio sam džepove. Nisam imao sa sobom novčanika. Tražio sam sat, rupčić. Sve sam bio zaboravio kod kuće. Bijednik je spokojno čekao ispruženom i treptavom rukom. Bio sam nemiran i zbunjen. Što učiniti? Odjednom čvrsto sam stisnuo onu prljavu i drhtavu ruku i postiđeno priznao: „Brate, oprosti mi. Nemam ama baš ništa sa sobom.“ Prosjak je upro u mene pogled i na njegovim se modrim usnama pojavio osmijeh. Stisnuo je moje ukočene prste i odvratio mi: „Dobro, brate. Hvala ti, isto kao da si mi štogod dao! Osjetio sam da sam bio ja onaj koji je primio milostinju.“ (I. Turgenjev, Listajući život)
Koliko vrijedi kruh života?
Jedan je novinar učinio sljedeći pokus. Kupio je kruh i postavio se s njime na ulicu u različitim gradovima svijeta. Prolaznicima je nudio da za taj kruh rade sat vremena. U Hamburgu je bio ismijan. U New Yorku ga je policija uhitila. U afričkoj Nigeriji više je osoba bilo spremno za taj kruh raditi – ne jedan nego tri sata. U indijskom New Delhiju se brzo okupilo više stotina ljudi koji su za taj kruh bili spremni raditi čitav dan.
Ravnoteža ljubavi
„Kad se sjetim svoje blage majke, znam da me naučila ljubiti Boga (a da nikada nije o tome govorila) i ljubiti ljude, ali me nije naučila ljubiti sama sebe... Niti me naučila da se branim. Danas mislim da bi ove tri ljubavi morale biti jednake jačine: Bog, ljudi, ja.
Jer:
- ljubiti Boga, a ne ljubiti ljude jest pobožnjaštvo
- ljubiti ljude, a ne ljubiti Boga jest sasvim nelogično
- ljubiti sebe, a ne ljubiti ostale ljude to stvara svijet u kojem ne bi mogli živjeti najbolji od sinova ljudskih, a nasilje bi uništilo ostale.
- ljubiti ostale ljude a ne ljubiti sebe jest bolest koja može dovesti do alkoholizma. Moju sreću održava ravnoteža ovih triju ljubavi.“ (A. Duval, Zašto je noć bila tako duga)
I MOLITVA JE MILOSTINJA
Isus, iako umoran od puta, pun božanske snage, razočaran podlostima ljudskim, božanskom pravednošću prokazuje onu koja je prototip svih ucviljenih i siromašnih, ali vjernih majki kroz tolika teška i mučenička stoljeća. On koji je Svevladar i sve mu pripada, a prikazan je u hramu samo s dva golubića, podsjetiše ga ova dva kvadranta jer najveća žrtva rađa se iz djetinjeg sjećanja i pouzdanja u Boga. To je ono čime smo obilježeni i što nas prati cijeloga života, ali vjerni obećanjima postajemo opečaćeni za Dan otkupljenja kojemu se jedinom radovala ova neugasla starica. Svjesna samo jednoga, a to je da je Bog dobar i da smo njemu najsličniji kad smo iskreno darežljivi i bezpridržajno velikodušni. Susret, poput onog u Hramu proročice Ane i starca Šimuna kad roditelji prikazivaše Isusa četrdeseti dan, tako i sada, ali bez riječi, susretoše se srca siromašne udovice i milosrdnog Sina Božjeg. Susret tako neznatan, a tako upečatljiv i ovjekovječen kroz sva vremena. Zato nije potrebno, kako netko reče, „previše dokazivati ljudima da Bog postoji. Pokažimo im da postojimo mi kršćani koji se ljube i žive po vjeri i ljubavi“. To potvrđuje i Phil Bosmans kada zapisa: „Ljubav je jedini ključ koji odgovara vratima raja. U svakom smiješku, u svakoj dobroj riječi, u svakoj pažnji koju poklanjaš komadić raja. Komadić je raja i u svakom srcu koje za unesrećenog postaje luka spasa. U svakom domu gdje ima kruha i ljudske topline. Komadić je raja u svakoj oazi gdje cvate ljubav gdje čovjek postaje čovjek, gdje su jedni drugima braća i sestre. Bog je svoju ljubav stavio u tvoje ruke kao ključeve raja.“
Razmišljanje: Katolički tjednik
Foto: Roberta Pešava
