"Dok su spavali, dođe neprijatelj i posije kukolj." Tom rečenicom Isus poziva na budnost, na brigu oko darovane riječi koja poput sjemena klija i raste. Budnost i 'meko' ljudsko srce su "dobra zemlja" za sjeme riječi. Isus kaže: "Pustite neka rastu!" Pa ipak, sud se nije promijenio. Kukolj kad naraste bit će iščupan i spaljen, a žito spremljeno u žitnicu. Isus je strpljivi sijač i ne želi izgubiti ni jednu korisnu stabljiku čupajući kukolj. Ali, zlo će iščupati.
Dostojevski je dobro upozorio kako u čovjeku treba ljubiti ono što je Bog u njemu zamislio, a ne što je čovjek po svojoj slabosti ostvario. Dva su razloga zašto Isus u ovoj prispodobi zabranjuje čupanje kukolja. Jedan razlog je u Bogu, a drugi u čovjeku. Isus nas uvjerava da nije došao u Božje ime osuditi čovjeka već ga spasiti. Cijena te njegove spremnosti nije bila samo ljubav i strpljivost s grješnicima, već ga spasiti. On koji nije htio prije vremena nikoga iščupati s njive Božje bio je sam iščupan između živih. Ali njegova smrt ostala je vječni dokaz Božje dobrote i strpljivost s čovjekom.
Drugi razlog je u čovjeku zbog njegove nesposobnosti da prije vremena žrtve raspozna točno što je pšenica, a što kukolj. Isus nije trpao dobro i zlo u isti koš, kao su mu predbacivali farizeji i pismoznanci, već je štitio čovjeka. Staro je kršćansko načelo: mrzi grijeh, ali ne i grješnika. Oni koji su u Crkvi nestrpljivo uklanjali grješnike u Božje ime uvijek su činili više zla nego dobra. Kršćanin ne čini ništa dobro, ako škripi zubima nad tuđim zlom. Samo velikom blagošću i strpljivošću on doprinosi da u onima koji nam se pričinjaju kao sami kukolj možda iznikne poneko sjeme dobra i donese plod. To je poziv ove prispodobe.
