Okišalo se u našem kraju. Treba nositi kišobran pod rukom jer učas nadođe oblak i pusti obilnu kišu. Istina, to je topla ljetna kiša ali nije ugodno ostati mokar. Marko je stavio kišobran na susjednu stolicu: želi zauzeti mjesto za Katicu! Zanimljivo da je ona došla među prvima. Ante je načeo temu o „prvoj puški u Srbu“: „Ako smo morali slušati grube riči u Srbu pola stoljeća, ne moramo danas. Ljut sam na HRT što je onoliki prostor dao ljudima koji žive još u šumi, a Goli otok im je u glavi. Kamera HRT-a nije došla u Borićevac pokazati tihu molitvu za ubijene i protjerane. Namrgođeni Pupovac, koji usavršava ulogu žrtve, već ide na jetra. Toliko je u ime srpstva grobova po Hrvatskoj, 600 porušenih crkava, stotine tisuća prognanih, spaljenih kuća, stotine baćenih granata na hrvatske gradove, a on o srpskim žrtvama. Izgleda da vozi autoputom u suprotnom smjeru i sve uvjerava da oni tamo voze u suprotnom, a on je u pravu. Pri tom se ljuti na ostale!“
Jure se nadovezao: „Isto se to dogodilo 27. srpnja 1941. Tada je počeo progon Hrvata. Sve su Hrvate pobili ili protjerali i nitko se od protjeranih nije smio vratiti. Preživjeli su odrastali po svijetu i djeci su samo šaptali o izgubljenom domu. Borićevac vapije za pravdom.“ Miro je prekinuo Juru: „Mesić nas više ne može iznenaditi. Čovjek je u godinama, a priroda radi svoje. Vjerojatno nije znao gdje se nalazi. Nije mogao, a da se ne očeše o crkvu. Tobože da crkva umanjuje zločine jedne strane, a uveličava druge. A njegovi antifašisti pobili su 600 svećenika i časnih sestara. Po postotku to je najveći gubitak u Europi ali po njihovoj ideologiji to su „gnjide, uši, suradnici okupatora“. A takve se može svim sredstvima ubijati i nikom se ne odgovara, štoviše oni koji takve likvidiraju dobivaju odlikovanja. Kad će takvi izići iz bunkera i sagledati patnju koju su nanijeli drugima?“
Marko se vrtio na stolici. Nije mogao doći do riječi a u njemu je kuhalo. Ipak, svladao se. Nekad je dobro malo sačekati ili kako narod kaže „ispeci pa reci“. Mirno, bez povišenog tona, nadovezao se: „Premijer Milanović ljetovat će s obitelji u Bakarićevoj vili na otoku Hvaru. Bože moj, i premijer je zaslužio odmor. Bolje da je na Hvaru nego da je otišao na neke egzotične otoke. Ali me ime Bakarić zbunjuje. To je kruti komunistički ideolog koji u bešćutnosti nije vidio patnje onih koji nisu mislili kao on.“
Svi su zašutjeli kad je Katica dala rukom znak da se želi uključiti: „Herod je zbog malo vina, zabave, žene, pripitih prijatelja dao odrubiti glavu Ivanu Krstitelju. Ima nešto opakoga u ljudskoj psihi: ubijanjem moralne veličine ubojica se želi nametnuti kao autoritet. Ali i takovi dođu do kraja svoga ludila. Božja ljubav obuhvaća i prevrtljive, ubojice, sebičnjake, umišljene, ohole… Kao što majka voli dijete koje je zločesto i koje je upalo u pakao droge ili kriminala. Majka ne voli drogu i kriminal ali voli svoje dijete bez obzira kakvo bilo. Možemo zamisliti kolika je snaga Božje ljubavi! Mi sudjelujemo u njoj pa tako ne volimo ludosti i strahote koje su ljudi počinili i čine ali volimo ih kao svoju braću.
Sveti Augustin je u ludilu išao daleko ali je došao do kraja. Božja ljubav ga je razgolićila i izvukla ga iz mraka. Nije slabost ako volimo naše progonitelje. Onda smo samo na strani Božje ljubavi i sinovi smo Oca nebeskoga.“ Katica je govorila mirno. Oblak, koji se nadvio nad naše malo misto, ispustio je veliku količinu kiše. Potekli su potoci ulicama, automobili su usporili, ptice su se sakrile u skloništa. Nije to dugo trajalo. Opet se pokazalo sunce na zalazu...
