Napokon možemo reći da je došlo pravo ljeto, premda ono već dugo i traje. Došli smo već i do 19. nedjelje kroz godinu. Vrijeme stvarno ide brzo. Donosimo ovdje odlomak iz današnjeg Evanđelja kao i njegovo tumačenje.
Mt 14, 22-33
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!
Ilija, prije nego se uspeo na brdo Horeb, na čudesan je način dobio kruh koji ga je krijepio za susret s Gospodinom. I Isusovi učenici na čudesan način su nahranjeni kruhom. I njima slijedi susret s Gospodinom… No, kad su vidjeli silan vjetar, sve zaboravljaju.
Ovaj odlomak, iako oslikava događaj u lađici, jednostavnim riječima izriče duboku teološku istinu. Nadolazak večeri za Mateja označava kraj Isusovog dana, konac njegovog života. Uspinje se na brdo sam i ulazi u Božji svijet, ide Ocu. Za to vrijeme protivan vjetar poništava napore učenika da prijeđu na drugu stranu. Učenicima se čini da ih je Isus izručio predjelima tame i tjeskobe, kao da ih je odgurnuo od sebe.
Zaboravljaju na čudesno umnožen kruh, na Njegovu riječ, na Iliju… Sami na vodi koja je za biblijskog čovjeka slika za sile kaosa, uništavajućih sila (a to postaju i u naše doba, npr. tsunami, velike poplave)! Samo je Bog gospodar voda, on ih je već u stvaranju razdijelio i drži ih u njihovim granicama. On je jedini koji može hoditi morskom pučinom.
I o četvrtoj straži tj. o ranom jutarnjem satu koji je u psalmima vrijeme posebne Božje naklonosti, gledaju Ga kako hodi po valovima, ali ne prepoznaju. Nakon tolikog hoda s Njim i elemenata na temelju kojih su ga mogli prepoznati, Isusa su učenici u stanju doživjeti kao – utvaru! No, On ih bodri riječima tipičnim za Deutero-Izaiju: ne bojte se! Ne bojte se okolnosti izvan vas – pogledajte radije u oluje koje huče u vama…
Isus ne umanjuje dramatičnost okolnosti u kojima se učenici nalaze. Ali isto tako ne prešućuje da su učenici skloni zaboraviti na čudesno umnožene kruhove kojima ih je hranio, pomisliti da je zauvijek i potpuno otišao od njih, zaboraviti da je već jednom utišao oluju… Sve to sažima u jednu riječ – malovjerni!
Petrov primjer donosi srž poruke: na Isusovu riječ se može krenuti i preko valova; Njegova riječ može osvijetliti put kroz neprijateljsko kovitlanje sila kaosa, može voditi u život. No, koga? Onoga i samo onoga koji čuje tu riječ i u nju se pouzdaje. Onoga koji je svoje oči upro u Učitelja i ide prema Njemu. I koji u sebi nema drugih misli. Petar je zapeo jer je njegova sumnja zapravo oklijevanje, kolebanje, uskraćivanje povjerenja Božjoj moći i odustajanje od hoda prema Njemu.
Evanđelist svojim čitateljima kao da želi reći: normalno je osjetiti terete života, dobro je opažati sile kaosa i smrti oko sebe. Dobro je čeznuti za odsutnim Gospodinom. No, hod prema Njemu nije nešto što ide samo od sebe jer more života je zaista široko, duboko i neizmjerno opasno. A ipak moguće je ići prema Gospodinu. Moguće je pobijediti sve zamke noći, mora, vjetra i vlastitih strahova i zabluda. Samo treba oči uprti u Njega. Samo treba držati Njegovu riječ. I dogodit će se da On, koji u početku izgleda utvara, što hod ide dalje postaje sve stvarniji. I postat će prava i jedincata stvaranost. A na koncu će se pokazati da su tmine i more i vjetrovi, bez obzira kako opasni, zapravo bili utvara. Da su snažniji samo od učenikovog straha, zbunjenosti i dezorijentiranosti. Ali ne i od ruke Božje. Jer ona usred kaosa grli učenikovu malovjernost, daje život svima nama.
