Pođete li već skoro zaboravljenom starom Udbinskom cestom prema moru svakako svratite u bijelu velebnu crkvu posvećenu svim hrvatskim mučenicima. Ta Crkva hrvatskih mučenika je nacionalno svetište. Simbol je žrtvama svih totalitarnih režima i podsjetnik na hrvatsku povijest dugu 13 stoljeća.
Na pročelju Crkve koje gleda ka Krbavskom polju nalazi se Križ krbavskih biskupa, koji se selio iz biskupije u biskupiju i kroz stoljeća pratio narod koji je bježao pred bijesom rata. Taj križ je simbol rodnog kraja i predstavlja kršćansku vjeru ma gdje god se nalazili. Primajući sveti sakrament krštenja dali smo obećanje kako ćemo svoju vjeru braniti i srcem i dušom. Sad smo ponovno na pragu svoga doma iste vjere kao i onda kad smo protjerani, i opet sa svojim križem i svojom svetom crkvom.
Svi smo u školi učili o Krbavskoj bitci iz 15. st. kad su Osmanlije sasjekli 10 000 hrvatskih glava i tako započeli stogodišnji rat. Crkva je posvećena tim ljudima koji su se hrabro suprotstavili golemoj osmanlijskoj sili, ali koji su unatoč velikoj junačkoj snazi poginuli braneći svoje domove. Rezultiralo je to velikim raseljavanjem i pustošenjem tog kraja, ali se je nekako upravo u to doba rodila misao o hrvatskoj državi, i pojavio se šahirani hrvatski grb. Taj veliki poraz ostavio nam je poruku.
Posvećena je ta crkva i hrvatskom puku koji je poginuo u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Svim onim znanim i neznanim, napaćenim i mučenim Hrvatima koji su samo tražili svoje mjesto pod suncem. Koji su branili svoj dom i dragu nam Hrvatsku. Također, posvećena je i braniteljima Hrvatske koji su spremno, ne časeći ni časa stali na branike Domovine u još nam uvijek svježem sjećanju na Domovinski rat. Tada nisu razmišljali o svojim mladim godinama, o djeci i obiteljima koje su ostavljali iza sebe. Kao i protiv Turaka, hrabro su krenuli obraniti svoje domove koje je mrski nam neprijatelj razarao.
U vrijeme Austro-ugarske monarhije kad nam je prijetila osmanlijska ugroza i hrvatski knezovi bili međusobno posvađani, hrvatski je puk bio razjedinjen i jalan jedan na drugoga. Isto tako je i danas. Režimo jedni na druge, gledamo kako će našem susjedu biti teže nego nama, i mučimo se izgledati bolji nego što u našoj nutrini jesmo. Došla neka druga vremena. Podijelili smo se na egoizam i narcisoizam. U ovoj globalnoj nestašici moralnosti i ljudskosti, kad je na djelu velika kriza upravljanja u svim segmentima društva, nama upravljaju neki potpuno strani i nepoznati ljudi. Što je najgore od svega mi smo prema svemu tome potpuno ravnodušni i samo si znamo u bradu promrmljati neslaganje. Brinemo neke vlastite brige začahureni u svakodnevno preživljavanje. Svjesno ne želimo dirati lava dok spava. Uopće nas ne zanima ima li naš susjed što večerati. Ima li se s čime ugrijati u hladnim noćima? Ima li što obući i obuti? Briga o bližnjem više ne postoji. Nikako ne shvaćamo kako su sva ova dosadašnja stradanja i mučeništvo hrvatskog naroda tek mjesto za početak novih nada. Ova poruka je uvijek aktualna. Pa i dan danas!
Parafrazirat ću za kraj Antuna Gustava Matoša koji je 1913.godine, dakle prije točno 101 godinu rekao kako je današnja Hrvatska vrjednija od Hrvata pojedinca, i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj obrani. Ne ispuštajmo hrvatske zemlje iz hrvatskih ruku! Proda li se samo i pedalj zemlje Hrvatske, neka se proda samo Hrvatu! Hrvatska umire i slabi duhom, jer Hrvat sve manje i manje posjeduje zemlje svojih predaka. Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš je položaj najpovoljniji u ovom dijelu Europe… Daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju, ako ne čujemo njene jednostavne poruke.
Vesna Čorak
