U srijedu 3. prosinca 2014. godine nastavili smo s devetnicom "Srijedom postimo, u ljubavi rastemo i Bogu se molimo". Jedino je termin ove devetnice drugačiji. Devetnica je započela krunicom u 6:30 sati, jer smo počeli sa zornicama te se misa slavi u dvorani župnog dvora.
Nakon krunice je slijedila sveta misa i klanjanje. Danas smo razmišljali o Euharistiji te kakvo nam ona bogatstvo može donijeti. Premda je euharistijsko slavlje oduvijek u svakoj župi centralni događaj vjerskog života zajednice, ipak taj događaj nije već dugi niz godina dovoljno angažirano slavljen i proživljavan.
Pojedini vjernici dolaze na Misu u većini slučajeva potaknuti uhodanom navikom, tjerani unutarnjim religioznim osjećajem ovisnosti o Bogu ili osjećajem odgovornosti, s primjesom straha, za izvršenje crkvene zapovijedi. Stoga se i dolazi često na Misu bez posebnih "duhovnih" želja i oduševljenja, pa je i odlazak s Mise bez nekakvog novog životnog programa.
Zato nam se događa, da nažalost mnoge naše župe izgledaju poput "njiva" na kojima je "zakopano neprocjenjivo blago", a njihovi vlasnici čak skapavaju i umiru od gladi, siromaštva i bijede. Želim time reći kako je u svakoj župi, budući da posjeduje Euharistiju, prisutno neiscrpno "bogatstvo" Božje ljubavi, ali zbog naše ljudske ograničenosti, tvrdoglavosti i individualističkog nastojanja da Bog djeluje po našoj volji i mjeri, mi to bogatstvo ne koristimo na pravi način.
Posebno je važno, Euharistiju shvatiti kao susret s živim i prisutnim Kristom, te susret s mnoštvom braće i sestara koji s nama dijele iste misli i osjećaje. Iz tog osjećaja dvostrukog zajedništva koji ispunja našu osobnu vjeru, potrebno je pronaći nove i svježe motive za konkretni angažman i svjedočenje.
Euharistija bi tako, sama po sebi, u našim župnim zajednicama trebala rađati vidljivim i prepoznatljivim plodovima. Ona mora pronaći svoj konkretni odraz u svakodnevnom životu onih ljudi koji svake nedjelje sudjeluju na Sv. Misi, ali i onih koji su dionici liturgijskih slavlja samo prigodno.
Euharistijski život, naime, potiče članove jedne zajednice na međusobno praštanje i pomirenje. Slaveći tako pomireni pobožno i ponizno Euharistiju, sve više rastu u spoznaji Kristove zapovijedi ljubavi kao i u ostvarenju međusobnog zajedništva i jedinstva. Dalji je konkretni plod toga zajedništva i konkretna karitativna djelatnost, koju su sve prave kršćanske zajednice, od onih iz Djela apostolskih, da dana današnjega, njegovale kao znak kršćanske zrelosti. Ta se opet "karitativna djelatnost" pretače u angažiranu misijsku djelatnost, jer zajednica i pojedini njezini članovi osjećaju potrebu i dužnost prenošenja svog vjerskog iskustva, kao svjedoci Kristova Uskrsnuća, "sve do kraja zemlje".
