Vidimo i sami kako vrijeme leti. Danas smo već u 5. korizmenoj nedjelji i do Uskrsa su još dva tjedna. Svete mise su slavljene u 9 i 11 sati. Svetu misu u 11 sati predvodio je bivši župnik pop Alojz Kukec u suslavlju sa sadašnjim župnikom vlč. Lukom Blaževićem. Na toj je misi pop Alojz Kukec krstio dijete od djeteta, tj. malenu Niku od obitelji Dreninih.
Događaj koji nam prenosi današnje evanđelje započeo je zamolbom nekih Grka koji želje vidjeti Isusa. Obratili su se njegovim apostolima, konkretnije Filipu. On je njihovu zamolbu prenio Andriji, a Andrija Isusu. Isus nije udovoljio ovoj molbi. Umjesto toga izgovorio je jedan veoma emotivan govor. Ovo, inače, nije jedini put da se ono o čemu govori i razmišlja Isus razlikuje i od onog o čemu govore i razmišljaju njegovi apostoli. Dok su apostoli željeli zadovoljiti nečiju znatiželju, Isus je imao sasvim drugačije brige. Njemu je na pameti poslanje koje je dobio od Oca i njegovo konačno izvršenje. A ovo su trenuci odluke. Isus treba odlučiti, to je njegov čas, hoće li ići do kraja u ostvarenju plana spasenja koji mu je povjerio Otac ili će odustati. Odluka je to o tome hoće li živjeti ili umrijeti. Hoće li se opredijeliti za život umirući ili za smrt živeći?
U ovu dilemu uklapa se prispodoba o pšeničnom zrnu koje umirući daje plod. Isus je u tim trenucima svjestan da i on, poput pšeničnog zrna, treba umrijeti želi li ispuniti poslanje i donijeti plodove spasenja. I kao što pšenično zrno bez umiranja ne može ispunilo svoju funkciju nego ostaje samo, izolirano i, zapravo, mrtvo, i njegovo poslanje bez umiranja neće ispuniti svoju funkciju, nego će ostati samo, izolirano, mrtvo. Odluka je na njemu. Hoće li živjeti, a zapravo ostati mrtav, ili umrijeti da bi stvarno živio? Nije lako odlučiti. Očito je to i iz toga što se u njegovom razmišljanju osjeća prirodna ljudska odbojnost prema umiranju. Ali osjeća se nešto puno važnije. Osjeća se odlučnost da izvrši do kraja zadaću koju mu je povjerio Otac. O ovom progovara Isusov molitveni dijalog s Ocem koji to sa svoje strane potvrđuje. Isusovu smrtnu tjeskobu koju odaje današnje evanđelje i molitveni dijalog s Ocem autor Poslanice Hebrejima je, u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, sažeo u to da je „Krist … u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti“, ali i zaključak da je, makar nije oslobođen muke i smrti, bio uslišan u svojim molitvama jer „premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.“
