Prvo čitanje na svetoj misi u 11 sati pročitala je Petra Knežević, a drugo čitanje njezina sestra Matea. Psalam je odpjevao župni zbor.
Događaj dijeljenja pet kruhova i dvije ribe na pet tisuća ljudi, koji prenose sva četiri evanđelja, a od čega dva u dvije različite redakcije, nije tek obično čudo. On je znak koji učenicima i okupljenom mnoštvu, ali i svima nama koji se susrećemo s ovim evanđeoskim tekstom, pokazuje tko je doista Isus iz Nazareta, ali i kakvi bismo mi trebali biti.
Inicijativa za ovaj znak došla je od Isusa. Isusu nije želio učiniti čudo, nego znak. Čudo bi se dogodilo da je Isus mnoštvo nahranio iz ničega. Ali on ih nije želio nahraniti iz ničega. Svojevremeno je odbio napasnikov prijedlog da od kamenja napravi kruh. Čudo bi umnožilo hranu, ali ne bi u taj proces uključilo one koji se hrane tom hranom. Zato im ono ne bi bilo znak. Bili bi zaprepašteni, ali se ne bi mogli osjetiti biti osobno uključeni. Bili bi primatelji, ali ne bi mogli i sami postati djelitelji. Ostali bi bezlična masa koja je pronašla svoga junaka, onoga koga treba slijediti, učiniti ga kraljem, ali bi prestali biti odgovore osobe koje su u sličnim situacijama gladi pozvane preuzeti odgovornost i za sebe i za druge oko sebe. A Isus želi upravo ovo drugo. Zato je i otišao od njih kad su ga željeli zakraljiti. Ali im je ponudio znak. I u znaku način kako se „umnažanja“ kruha i riba može nastaviti događati i kad on ne bude fizički s njima.
Da ovaj događaj ne bi bio čudo, nego da bi bio i ostao znak, Isusu je bila i ostaje potrebna naša suradnja. On želi da nam znak ne bude samo poruka o njegovoj velikodušnosti, nego da nam postane i pouka o potrebi naše velikodušnosti. Zato nas poziva da na Božju velikodušnost, odgovorimo svojom ljudskom velikodušnošću. I tek kad se njegova velikodušnost susretne s našom velikodušnošću, imamo znak. Ovom logikom velikodušnosti, svoje, ali i naše, jer bez naše njegova nije dovoljna i bez njegove naša ostaje nedostatna, Isus nas želi poučiti vrijednosti stavljanje onog što imamo njemu na raspolaganje i na važnost dijeljenja. Sve ono što imamo, dijeljeno u njegovo ime velikodušnom ljubavlju, postaje znak. Za to nam je potrebna drukčija logika i drukčiji mentalitet od našega koji u sličnim situacijama sve svede na novac: „Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.“ Ovih dvjesta denara, koji su bili plaća dvjesto nadnica, evanđelist ne spominje zato što su ih apostoli imali, tko bi im dao toliki novac, nego zato što su apostoli Isusu tim iznosom željeli predočiti koliko je sulud njegov pokušaj da nahrani okupljene. Isusu se ne čini tako. On se ni ne obazire na taj njihov komentar. On i dalje traži ono bez čega znak ne može za nas postati pouka. Traži našu velikodušnost.
Velikodušnost koju traži, a koja mu je bila potrebna da sve ovo ne ostane čudo nego da postane znak, Isus u današnjem evanđelju nije pronašao u svojih apostola. Pronaći će je kasnije i u njih, zahvaljujući između ostaloga i ovom evanđelju koje im je ostalo znak, ali u današnjem evanđelju apostoli nisu velikodušni. Dapače, oni ne razumiju Isusovu velikodušnost, kao ni velikodušnost dječaka koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Velikodušnost koju Isus traži, i koju nije pronašao u apostola, Isus pronalazi u jednom dječaku. Taj velikodušni bezimeni dječak postaje uzor i apostolima i svima nama. On nam nije uzor po tome što je imao pet kruhova i dvije ribe. Vjerujem da su i drugi u tolikom mnoštvu ljudi imali ponešto. Ali drugi to nisu stavili Isus na raspolaganje, misleći, kao i Petar: „Ali što je to za tolike?“ On nam je uzor po tome što je za Isusa i okupljeno mnoštvo „svoj“ kruh i ribu, velikodušno učinio „našim“ kruhom i ribom. Kad se to dogodi, kad moje postane naše, tad se uvijek ponovo događa čudo. I čudo postaje znak. I tad prestaje glad, ona koju zovemo glad očiju, glad koju ne može utažiti jelo, ali je zato utaživa dijeljenje.
Ova logika dijeljenja i utaživanja gladi ne funkcionira u ekonomiji beskrupulozne trgovine koja ubija, ali funkcionira ondje gdje vlada ekonomija ljubavi kojoj je najbolji znak otajstvo euharistije koju slavimo, a kojoj je ovaj evanđeoski događaj navještaj, kako to pokazuje evanđelist, upotrjebljavajući glagole iz euharistije: „uzme, zahvali i dade“. Biti kršćanin, onaj koji slavi euharistiji i njom se hrani, značilo bi biti i onaj koji je spreman i sposoban na Isusovu ljubav i velikodušnost, odgovoriti ljubavlju i velikodušnošću, stavljajući mu se na raspolaganje ne samo u euharistiji – simbol ovog našeg stavljanja je kruh i vino – nego i nakon euharistije. Stavljanje na raspolaganje Isusu onog što imamo se ne iscrpljuje u euharistiji, nego se nakon euharistije i zbog euharistije, pretače u život koji živimo. To pretakanje euharistije u život se ne događa u tome da ćemo mi kršćani priskrbiti kruha svima – iako smo i to pozvani činiti u onoj mjeri u kojoj možemo, premda to nije naša primarna zadaća – nego po tome da ćemo u svijet i vrijeme u kojemu živimo unijeti poruku o Božjoj velikodušnosti i istovremeni pouku o potrebi naše ljudske velikodušnosti, koja je, kao odgovor na Božju velikodušnost, sposobna nahraniti čitav svijet.
Možda nam u tome što mi kršćani možemo i trebamo učiniti u ovom današnjem vremenu i situaciji koja nas okružuje, može pomoći argentinski ljevičarski pisac Ernesto Mallo koji je prije nekoliko dana dao intervjuu jednom našem portalu. Uz to što se u tom intervjuu priznao da ne podnosi Katoličku crkvu i biskupe i izrazio svoje mišljenje o papi Franji koje ne želim navoditi, on je, poručujući nama u Hrvatskoj kako se možemo suočiti s ekonomskom krizom polazeći od iskustva Argentine, rekao i ovo: „Česte ekonomske katastrofe su Argentince naučile da se uspješno prilagode raznim okolnostima i da nađu brz odgovor na lošu situaciju. Prva i najvažnija stvar koju morate shvatiti jest da ne trebate očekivati kako će rješenje problema doći od Vlade. Druga stvar je njegovati solidarnost, a treća je da osmislite načine razmjene roba koji ne uključuju novac“.
Koliko god da je riječ o ljevičarskom piscu koji nas ne podnosi, njegove su misli, iako toga nije ni svjestan, i te kako prožete upravo današnjim evanđeljem i Isusovom logikom velikodušnosti koja je sposobna nahraniti mnoštvo i postati znak. Naime, u tom evanđelju i Isus ignorira novac kao način za suočavanje s problemom gladnog mnoštva, ali i sugerira velikodušnost, koja nije ništa drugo doli solidarnost, i osobito osobnu uključenost u suočavanje s problemom, stavljajući ono „svoje“ na raspolaganje Isusu, kako bi tako to što je za svakog od nas „moje“ u situaciji gladi, kao i općenito potrebe ovog svijeta i vremena, moglo postati „naše“.
Neka i nam ovo bude put kojim ćemo hoditi nakon ovog susreta s Isusovom velikodušnošću u euharistiji, jer to je Isusov put. Naše probleme i probleme svijeta i vremena u kojemu živimo neće riješiti novac i drugi, uključujući i Vladu, ali možemo ih i trebamo riješiti mi. Učiniti ćemo to samo ako se osobno uključimo, s onim što jesmo i imamo i bez obzira koliko se to nama i drugima čini malo, stavljajući se velikodušno u ljubavi i solidarnosti s drugima Isusu na raspolaganje. Na svijetu ima više nego li dovoljno kruha i svega onog što kruh znači – to nam danas na temelju ovog evanđelja treba postati svima jasno – ali nažalost taj „kruh“ nije dobro raspoređen, a nije jer svi uzimamo, uzimamo više nego li nam treba, a nismo se još od Isusa naučili velikodušno dijeliti, pretvarajući s njim ono „svoje“ u ono „naše“.
mons. Mate Uzinić
