Već smo ušli dobro kalendarski u mjesec kolovoz. Na 19. nedjelju kroz godinu svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati. Kako još uvijek većini ljudi traje vrijeme godišnjih odmora, Krist nas i dalje poziva na slavlje Euharistije.
KUŠAJTE I VIDITE KAKO JE DOBAR GOSPODIN
Isus, živi kruh, koji je s neba sišao – u središtu je današnje Liturgije riječi koja je sva usmjerena na Euharistiju. Prvo čitanje je za to vrlo prikladan uvod, a prikazuje proroka Iliju kako je pobjegao u pustinju pred gnjevom kraljice Jezabele. Iznemogao od puta klonuo je pod grm i zajecao: “Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju jer nisam bolji od otaca svojih”. Nakon što se do iznemoglosti borio za štovanje pravog Boga, prorok je iskusio da je i on jadan čovjek kao i svi drugi pa zaželi umrijeti. Ali kad je usnuo, čuo je glas gdje mu govori: “Ustani i jedi!” Anđeo je Gospodnji postavio pokraj njega pečen kruh i vrč vode.
Čuvši glas, Ilija “je ustao, jeo i pio. I okrijepljen tom hranom išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba”. Prorokova klonulost odražava iskustvo čovjeka koji se u izvjesnom trenutku našao na zemlji potpuno shrvan, nakon što je izveo velike pothvate – također i apostolske – i možda smatrao da je veći od drugih. To je dragocjeno iskustvo, jer čovjeka vraća istini o njegovoj nemoći i o iskonskoj i trajnoj potrebi Boga. I božanska hrana, koja je okrijepila Iliju davši mu snage da izdrži dug put sve do svete gore Horeba, prozirna je slika Euharistije, tj. hrane kršćanina na njegovu putu prema vječnosti, o čemu govori današnje Evanđelje.
Židovi su mrmljali jer je Isus izjavio da je on kruh koji je s neba sišao: zar može kruh uzeti lik čovjeka? A taj čovjek, Isus, – nije li “sin Josipov” kojemu svi poznaju “oca i majku”? Budući da nisu vjerovali, nisu se mogli uzdići iznad materijalnog tumačenja Gospodinovih riječi. S druge strane vjera je dar. “Nitko ne može doći k meni – kaže Isus – ako ga ne povuče Otac koji me posla”.
Otac privlači, ali čovjek mora dopustiti da ga privuče i pouči. “Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni”. Grijeh Židova trajno je u tvrdokornom odbijanju Božje riječi koja je po Kristu doprla do njih.
Krist je Očev sakrament, i tko njega odbija, nema pristupa k Ocu niti može zadobiti život vječni. Samo onaj “tko vjeruje ima život vječni”. Strahovito je to opiranje Spasiteljevih suvremenika koji su, ne manje nego li učenici, vidjeli njegova čudesa i slušali njegovo naučavanje.
Krist je i danas sa svojom Crkvom, svi ga ljudi mogu naći u Euharistiji, ali koliko ih vjeruje u tu “tajnu vjere”? Nije Isus uzalud toliko zahtijevao vjeru prije nego što je navijestio Euharistiju. Onaj koji vjeruje ne sumnja u Gospodinove riječi: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje – za život svijeta”. Izraelci, koji su jeli manu, pomrli su.
Ilija, okrijepljen hranom koju mu je ponudio anđeo, zadobio je snagu da se mogao uspeti na svetu goru gdje mu se očitovao Gospodin u otajstvenoj objavi.
Kršćanin koji blaguje tijelo Kristovo “živjet će uvijeke” i bit će mu dano da gleda Boga licem u lice. Na ovom hodu prema vječnom gledanju kršćanin nije sam, nego je usko povezan i združen u jedno tijelo s braćom koja se također hrane Euharistijom, sakramentom ljubavi sakramentom sjedinjenja. Na taj način postaje sposoban “hoditi u ljubavi”(2. čit.) nasljedujući ljubav Boga koji ga je toliko ljubio te je dao svoga Jedinorođenca, nasljedujući Krista koji se dao njemu sve do križa, sve dotle da mu je svoje tijelo dao za hranu.
Evo i drugog primjera o Praznoj stolici!
U jednom selu kći zamoli svećenika da pođe s njom kako bi njezinom jako bolesnom ocu podijelio sakrament bolesničkog pomazanja.
Ušavši u trošnu i siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži, glave uzdignute na jastucima. Pokraj kreveta se nalazila stolica. Svećenik pomisli kako je tu postavljena za njega, pa reče:
– Pretpostavljam da ste me očekivali.
– Ne, nisam, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
– Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomolim s vama. Kad sam ušao, primijetio sam praznu stolicu pokraj vašeg kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.
– Ah, stolica – reče muškarac, a zatim nastavi: – Biste li bili tako ljubazni i zatvorili vrata…
Pomalo zbunjen, svećenik ode do vrata i zatvori ih. Potom mu bolesnik reče:
– Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti. Idući u crkvu uvijek sam slušao kako mi govore da se treba moliti, jer je molitva važna za čovjekov duhovni život, ali, moram priznati, uvijek mi je to na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo. Doslovno, nisam znao kako moliti, a nisam se baš ni trudio saznati. Tako sam jednog dana posvema zanemario molitvu i prestao ići u crkvu. Potrajalo je to sve do prije četiri godine. Tada sam već bio bolestan i nisam ni mogao odlaziti u crkvu.
Jednog me je dana posjetio prijatelj, pa smo, kao i inače, pričali o svemu i svačemu, a onda smo nenadano započeli razgovor o molitvi. Povjerio sam mu se da ne molim, jer ne znam kako bih molio, ali da u zadnje vrijeme osjećam veliku duhovnu prazninu, pogotovo otkad sam prikovan za krevet. Rekao sam mu da bih volio otići u crkvu, ali sada kada želim, više ne mogu.
– Josipe – započeo je prijatelj – pa moliti znači razgovarati s Isusom. Povjeriti mu sve svoje radosti i žalosti, sve tuge i sve svoje misli… Evo ti jedan prijedlog: stavit ću stolicu pored tvog kreveta, a ti, kada odem, zamisli da Isus sjedi na njoj i sve mu reci što god želiš. Razgovaraj s njim kao sa mnom. I čini to svaki put kad osjetiš potrebu povjeriti mu se. Vidjet ćeš koliko će te to duhovno ispunjavati.
– I stvarno, kad je prijatelj otišao, odmah sam počeo razgovarati s Gospodinom. I odmah mi je bilo neusporedivo lakše. Nisam ni upola osjećao težinu svoje bolesti, nego sam se osjećao smireno i zadovoljno. Nastavio sam to činiti svakodnevno, zapravo činio sam to gotovo svakoga trenutka kada sam bio sam u sobi i nisam spavao. Pazio sam da mi kći ništa ne primijeti, jer sam se bojao da ne bi pomislila kako sam duševno obolio.
Svećenik ga je pozorno i s puno udivljenja slušao, a kada je čovjek završio svoju priču o stolici, ohrabrio ga je da samo tako nastavi, jer je to uistinu prava i iskrena molitva. Zatim su se zajedno pomolili, a potom mu je svećenik podijelio sakrament bolesničkog pomazanja i pričestio ga. Na licu bolesnog čovjeka bila je vidljiva posebna smirenost, unatoč činjenici da je trpio velike bolove i znao kako mu se život primiče kraju. Zatim je iznenada zamolio svećenika da sjedne na stolicu i malo proboravi s njim. Svećenik sjede, uze bolesnikove ruke u svoje i tako ostade neko vrijeme, dok čovjek nije, s blagim osmijehom na licu, utonuo u san. Zatim svećenik nježno ispusti bolesnikove ruke i prekriži ih čovjeku na prsima, još ga jednom blagoslovi i tiho se pomoli za njega, pa se polako udalji od te kuće.
Sutradan ujutro, dok se molio u crkvi, pokuca netko na vrata. Bila je to Josipova kći. Došla ga je obavijestiti kako joj je otac sinoć umro.
– Je li umro smireno? – obazrivo i pomalo tajnovito upita svećenik.
– Da, oče. Nešto poslije kada ste vi jučer otišli, pozvao me je da sjednem na njegov krevet, zagrlio me i poljubio i rekao mi da me jako voli. Iako sam plakala i iako sam znala kako neće još dugo, dok smo se grlili osjećala sam kako je smiren i kako je spreman završiti ovaj život. Izašla sam iz sobe kako bih mu skuhala čaj, a kad sam se vratila, pronašla sam ga mrtvog. Ali, nešto me je posebno zbunilo. Njegova glava nije bila na krevetu, nego naslonjena na stolici…
Svećenik, duboko ganut i s laganim osmijehom na licu reče: – O, kad bismo barem svi mogli tako umrijeti…