Golubnjača
Danas je u tužnoj i dostojanstvenoj povorci skupina župljana iz Široke Kule predvođena Ivankom Vojvodić i župnikom Lukom Blaževićem s molitvom prošla put koji vodi do dvije jame Golubnjača u kojoj su pronađene nedužne žrtve pobijene na početku srpske agresije na Hrvatsku. Podsjetimo da su u dvjema jamama na Ljubovu pronađeni posmrtni ostaci 4 žrtve iz Široke Kule(jama "Golubnjača I") i u jami "Golubnjači II" pronađeno je dvanest pobijenih od toga šestero iz Široke Kule, dva iz Ličko Osika i jedna iz Mušaluka. Inicijator ovog tužnog molitvenog hoda do jame Golubnjače je župa sv. Mateja Široka Kula. Zanimljivo, kao da se želi zaboraviti to mjesto groznog zločina srpskih okupatora radi kojih je "Oluja 95" trebala se i morala dogoditi.
Kako je počelo? Budisavljevićeva grupa
"Milicija SAO Krajine vas poziva da budete lojalni građani. Da predate skriveno oružje i radio-stanice. Mi vam ne garantujemo za sigurnost, posebno kada se smrkne. Kretanje vam je zabranjeno iza 20 časova navečer", rekao je tada Budisavljević okružen svojim probranim ljudima. Bilo je u to vrijeme i prijedloga da bi Hrvati trebali oko rukava nositi neku oznaku, da ih se odmah prepozna i na većoj udaljenosti. Ta je ideja ubrzo odbačena zbog bojazni da neka od institucija međunarodne zajednice takvu gestu ne poveže s označavanjem Židova u vrijeme nacizma. Toga su dana zaokruženi popisi građana koje treba likvidirati. Krenuli su tih dana informativni razgovori s kojih se veći broj Hrvata nikada nisu vratili. Počela su prva mučenja, silovanja i ubojstva. Nacionalna se zaluđenost novih gazda Teslingrada ubrzo pokazala tek izlikom za mahnitost jer su s istom patološkom mržnjom bez povoda i suda ubijali sugrađane svih uzrasta, spola i nacionalnosti. Hrvatska je strana o zločinima četnika prvi puta čula iz riječi prebjega koji su imali rijetku sreću da izbjegnu egzekucije. Pukom srećom zbog nepažnje stražara iz obruča su pobjegli mještani Široke Kule Marica Nikšić, Mara Orešković i Dane Orešković. Tada se po prvi puta uz likvidacije civila spominjalo ime Čede Budisavljevića. Svjedoci tvrde da u svojim poludjelim postupcima ovaj mjesni kompleksaš i "luzer" doista nikoga nije štedio. Postavši vlast u Teslingradu nikome nije polagao račune. Stavljao se čak i iznad neprikosnovenog Knina, kao "čovjek koji odgovara samo Beogradu i šefu krajinskih špijuna Orloviću". Na zločine počinjene na tome području najprije je u studenome 1991. godine reagirala "Stanica javne bezbednosti Gračac". U njihovom dopisu detaljno su pojašnjeni neki od zločina Budisavljevićeve grupe. Supružnike Anku i Antu Orešković danima su mučili u podrumu Društvenog doma u Ličkom Osiku, da bi ih na kraju odveli u njihovu kuću u Širokoj Kuli. Anku su pred očima muža silovali, potom ih oboje zaklali i zapalili zajedno s kućom. Radio-stanicu, oružje ili nekakav hrvatski promo-materijal nisu pronašli, iako je to bio navodni motiv masakra. Nisu bolje prošli niti građani srpske nacionalnosti, ukoliko bi zapeli za oko ovim zlikovcima. Tako je pravi povod likvidacije obitelji Rakić bio Ford-eskort i nešto novca.
Vlasti tzv Krajine se bojali eshumacije-radi hrvatskih žrtava
Predsjednik Okružnog suda u Kninu Đuro Kresović u svojem dopisu između ostaloga navodi slijedeće:"Kod ovog suda vodi se krivični postupak protiv okrivljenika: Budisavljević Čede, Grujčić Bogdana, Malinović Mirka, Novaković Gorana i Bogunović Milana zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili ubistva prema KZ Republike srpske Krajine. Okrivljenima se stavlja na teret da su kao pripadnici stanice milicije Teslingrad polovicom oktobra 1991. godine lišili slobode familiju Rakić Mane, njegove sinove Milovana i Dragana te kćerku Radmilu zbog navodne sumnje u suradnju s MUP-om Hrvatske. Dana 20. na 21. 10. 1991. godine u vikend kući Serdar Milana u Širokoj Kuli Budisavljević Čedo, Malinović Mirko i Bogunović Milan su nakon pretresa kuće obitelji Rakić silovali i ubili Rakić Lucu, ženu Mane Rakića. Leš su potom polili benzinom i zapalili zajedno s kućom. Krajem oktobra ubili su i preostale članove obitelji Rakić te tijela bacili u jamu Golubnjača u Svračkovom selu".
Suca Kresovića u istom dopisu brine i moguća ekshumacija ubijene srpske obitelji jer su "došli do saznanja da se u toj jami nalazi veći broj leševa". U dopisu dalje stoji da se u Golubnjači nalazi 40-ak leševa ubijenih civila hrvatske nacionalnosti. O tome Kresović u istom dopisu nastavlja: "Postavlja se pitanje kako izvaditi leševe i identifikaciju obitelji Rakić, a da se ne vade i ne identifikuju ostali leševi? Da li vaditi sve leševe koji se nađu u jami? Što učiniti da za jamu i tolike leševe ne dozna UNPROFOR, odnosno što ako UNPROFOR sazna i bude zahtijevao da se iz jame izvade svi leševi? Kako to sve pravdati?", pitao se u čudu sudac. Do konca rata mrtve u nekoliko jama po Ljubovu nitko nije dirao. Tek je nakon pritiska rodbine ubijenih i šire javnosti ekshumacija izvršena tijekom 2003. i 2004. godine. Identifikacije su pomoću DNK-analize izvršene u Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu. Zadnji su identificirani posmrtni ostaci Mane Rakića i njegovo troje djece. Sahranjeni su na pravoslavnom groblju u Širokoj Kuli./NL,M.S.,2009./
