U nedjelju 13. prosinca 2015. g. svečani obred Otvaranja vrata milosrđa u katedrali Navještenja BDM u Gospiću započeo je kod crkve sv. Ivana Nepomuka čitanjem početnog dijela Bule najave jubileja "Misericordiae vultus" (Lice milosrđa) pape Franje. Slijedila je procesija koja je simbolički imala narav hodočašća do vrata gospićke katedrale u kojoj su bili stijegovi svih 6 dekanata kao i desetak župa Gospićkog dekanata.
Biskup Bogović je s Evanđelistarom u ruci otvorio vrata katedrale ukrašene granama s kristološkim simbolima nakon čega se uputio prema oltaru kao i vjernici i hodočasnici prema svojim klupama. U svojoj homiliji biskup je istaknuo:
„Danas smo na poseban način programirali nedjeljni susret. Nije svaki došao sam u crkvu, nego smo ušli zajednički. Išli smo zajednički ulicama našega grada i svjedočili javno da pripadamo ovoj povorci koja u svom središtu ima oltar/žrtvenik Isusa Krista i tu naviještamo njegovu smrt, slavimo njegovo uskrsnuće i putujemo prema susretu s Kristom u njegovoj slavi. Mi smo to putovanje kroz ovu Godinu milosrđa danas i simbolički započeli kod Sv. Ivana a ta godina završit će na blagdan Krista Kralja iduće godine. Hoćemo li se u ovoj godini milosrđa ojačati u milosrđu, da na koncu budemo milosrdniji nego što smo danas, sličniji milosrdnom Ocu? Ogledali smo prostor gdje se treba odvijati naš rast: u ovom gradu, u njegovim stanovima, na njegovim ulicama i trgovima, u njegovim uredima. Može li se zbivati u nama primicanje Kristu Kralju kao što smo primjećivali da se primičemo vratima ove katedrale. Svakako da može, ali treba u tom smislu činiti napor, ne valja očekivati da će se to samo od sebe događati, da će nas voda jednostavno tamo nositi. Nije korisno ni izvikivati velike komande: Hoćemo, moramo, trebamo, krećemo, naprijed i sl. Ima jedna lijepa pjesma o mrtvoj luci s brojnim brodovima ali se miču. Kapetani u brodski časnici uzvikuju zapovijedi, mornari vješaju zastave na jarbole, sanjaju kako se brodi, al sidra brodova i dalje počivaju u plitkoj vodi. Svađaju se tko je tko na brodu, a brod ne može ploviti. Treba ući i vidjeti gdje je kvar. I mi smo umorni od svih tih komandi i zapovijedi da krene ovaj naš hrvatski brod, ali treba prethodno vidjeti gdje curi, ima li goriva, je li kvar na motoru? Ništa od parola, ma kako one lijepo zvučale.
U našem hodu prema vratima katedrale nosili smo evanđelje koje sam vam na vratima pokazao i s njime vas blagoslovio. Treba evanđeljem premostiti granicu između svijeta u kojem živimo i radimo i između svetog crkvenog prostora. To znači da put koji je pred nama trebamo prevaliti kao vjernici, neprestano prisluškivati što Bog meni danas, u ovim prilikama poručuje, kakav je njegov stav. Na tom putu trebamo kao vjernici puniti naše rezervoare molitvom i sakramentima, jer bez tog pogona ne možemo kao vjernici rasti i napredovati. Trebamo se vjernički opskrbljivati za svladavanje teškoća na putu.
Kao što smo išli korak po korak, nismo preskakali i pretrčavali. Mogli smo i prije stići da smo se požurili. I tu možemo naučiti jednu životnu lekciju. U životu se ne postižu velike stvari na preskok nego polaganim rastom. Ne možemo preskočiti došašće, vrijeme posta i molitve, i odmah pripremiti božićni stol. Onda ni taj stol nema ono značenje koje treba imati; ne valja preskočiti pjesme došašća i odmah pjevati Kyrie eleison. Onda onaj božićni na ponoćki nema onu ljepotu koja je rezultat čežnje i čekanja. Češće mi pada na pamet ono 3 km daleko putovanje na zornice i ugodan osjećaj kada sam poslije ušao u osvijetljenu crkvu. Žao mi je onih koje nisu doživjeli to bogatstvo osjećaja s puta jer su blizu. Kršćanin neće doživjeti pravu radost Božića, ako nije putovao kroz došašće, neće doživjeti radost Uskrsa ako nije putovao kroz korizmene dane i u korizmenom duhu. Slično možemo reći i za brak. Ako mladić i djevojka čim osjete međusobnu blizinu preskoče sve faze pripreme i međusobnog upoznavanja i odmah se vladaju kao da su u braku, neće ni brak biti nešto što je redovnim putem nastao, neće imati ni draž niti će se osjećati prava njegova vrijednost.
Imali smo prilike slušati prijedloge da djeci u spolnom odgoju treba reći sve. Kao da ih treba svesti na nagonske porive. Onda će se, dakako, brzo izgubiti osjećaj za trajnu vrijednost i ljepotu bračne ljubavi.
Bolest našeg vremena jest da se sve hoće odmah i ovdje. Treba se na sve pripremiti inače nam bježi bogatstvo života. Danas se zrno pšenice vidi tek onda kad je u vreći, a još češće kada je kruh pa neki misle da na nekom drvetu rastu štruce kruha. Time se gubi osjećaj i bogatstvo rasta: zrno bačeno u zemlju, ono klica, raste u stabljiku, u klas, žetva, mljevenje, kruh. Koje li bogatstvo u tom rastu, a koje li siromaštvo kad čovjek ostane bez te i takvih škola rasta. Onda u životu hoće preskakati sve faze pripreme i rasta. Kada se izgubi osjećaj za to bogatstvo onda se i s ljudima počne postupati kao s robom na skladištu: izvučeš ga kad ti treba, a odbaciš ka kad ti ne vrijedi.
Samarijanac na putu. Putovanje kršćaninovo ne samo kroz ovu Godinu milosrđa nego i inače, u duhu milosrdnog Oca. Lijepi primjer donosi nam evanđelje u prispodobi o milosrdnom Samarijancu. Pokraj puta ležao je u grabi bio je izubijani i opljačkani čovjek, nemoćan da sam sebi pomogne. Neki ga nisu ni vidjeli, bilo zbog žurbe bilo zato što su bili obuzeti samo sobom, druge je čekao neki posao, itd. Samarijanac se je prignuo k njemu, vidio o čemu se radi i učinio sve što je mogao da tome čovjeku pomogne.
Danas je Nedjelja karitasa. I mi dolazimo poput Židova k Ivanu da nam reče što možemo i trebamo učiniti. Kod Ivana se ipak osjeća jaka snaga zakona: piše u knjizi zakona ovo treba, ovo ne treba. S Isusom je došlo vrijeme kada zakon treba biti u srcu kršćanina, u njegovim mislima i osjećajima. To znači kršćanski osjećati. U tom smislu neka naše milosrđe raste ove godine još više nego inače.
Crkva treba uvijek svjedočiti i ona svjedoči milosrdnu ljubav Božju prema čovjeku u svijetu. U svakoj biskupiji postoji ustanova koja to ima posebnu zadaću. U našoj Biskupiji na čelu Karitasa je od početka preč. Luka Blažević. Povodom njegove 25. obljetnice svećenstva i na ulazu u Godinu milosrđa, na prijedlog Stolnog kaptola senjskom, imenovao sam ga začasnim kanonikom. S Lukom požrtvovno rade Kata, Katarina i Jure, kao i mnogi drugi koji se jave ili ih oni uključe. Pozdravljam i ovim putem i sve Karitasove volontere u svim našim župama i zahvaljujem im na radu. Ova Godina je i za njih poseban izazov.
Crkva na razne načine pruža putove koji pomažu da se čovjek mijenja na dobro. Jedan od tih načina pruža nam u došašću i Božiću, drugi u korizmi i Uskrsu. U ovo vrijeme otvara nam Svetu godinu milosrđa da kroz nju porastemo u toj krijeposti. Sve su to putovi koji traže ustrajan hod i rad, bez preskakanja i žurbe. Završimo s pitanjem: hoću li ja nakon putovanja do blagdana Krista Kralja iduće godine biti milosrdniji?
www.gospicko-senjska-biskupija.hr
