U nedjelju 14. veljače 2016. g. na 1. korizmenu nedjelju svete mise su slavljene u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati. Predvodio ih je župnik Luka Blažević.
Lk 4,1-13
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!«
Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.« Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić
Liturgija prve korizmene nedjelje predstavlja nam Isusova iskušenja u pustinji i to prema Lukinoj verziji koju nalazimo u četvrtom poglavlju.
„Isus se, pun Duha Svetoga“ – nakon primljenog krštenja. Naime, u trenutku Isusova krštenja Duh je sišao na Isusa i time ga pokazao kao vidljivi znak oprosta i Božje ljubavi. „vratio s Jordana i Duh ga vodio pustinjom“. Pustinja podsjeća na izlazak Izraela iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. A sada je ta obećana zemlja postala zemlja ropstva iz koje Isus treba osloboditi. Zbog vlastitih interesa i računica, religiozna institucija je Boga učinila „svojim“, sebi ga prisvojila. Zato Isus mora osloboditi narod od takve institucije.
„Četrdeset dana“ – brojevi u bibliji i evanđelju ne tumače se doslovno, matematički, nego preneseno. Broj četrdeset označava jednu cijelu generaciju. Evanđelista nam time želi reći: ovo što ti sada opisujem ne odnosi se na neki period Isusova života nego na njegovo cijelo postojanje.
„Gdje ga je iskušavao đavao.“ Ovo je dobar prijevod a ne kako je prije bilo – „napastovao“. Etimološki, „iskušenja“ se odnose na nešto što nas navodi da činimo zlo. Ovdje se ne radi o tome. Đavao – vidjet ćemo – ne predstavlja se kao Isusov rival nego kao njegov suradnik. Stoga, umjesto iskušenja, mogli bismo govoriti o zavođenjima đavla u pustinji.
„Tih dana nije ništa jeo“ – ne radi se o postu. Evanđelista izbjegava riječ „post“ jer Isusova glad bijaše jedna druga vrsta gladi. Malo kasnije Isus će reći: „žarko sam želio blagovati Pashu s vama“.
„Te kad oni istekoše, ogladnje.“ Ne radi se o gladi za kruhom. I sada se pojavljuje đavao. Tko je đavao? Dok je Bog ljubav koji se ljudima stavlja na služenje, dotle je đavao vlast koja njima vlada.
„A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji“ – đavao ne stavlja u pitanje Isusovo božansko podrijetlo koje je već potvrđeno u trenutku njegova krštenja nego želi reći sljedeće: jer si Sin Božji, iskoristi svoje sposobnosti u vlastitu korist. Nastavlja đavao: „reci ovom kamenu da postane kruhom.“ Dakle, đavao želi da se Isus okoristi svojim vlastitim sposobnostima.
„Isus mu odgovori: Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Citira knjigu Ponovljenog zakona. Ova raspra između Isusa i đavla zapravo je teološka raspra između pismoznanaca i rabina onog vremena koju nam Luka na ovaj način predstavlja.
„I povede ga đavao na visoko“ – znači u božanske visine, božansko stanje – „pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je.“ Strašna je ova izjava koju Luka stavlja u usta đavla! Nije Bog nego đavao onaj koji „udjeljuje“ vlasti, časti i bogatstva. Oni koji ih imaju ne primaju ih od Boga nego njihovo djelovanje proizlazi od đavla.
Ov je vrlo ozbiljna i teška izjava, tipična za evanđelistu Luku.
„Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ Đavao ga poziva na idolatriju. I opet Isus citira Ponovljeni zakon: „Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“ Između Boga i vlasti, između ljubavi i podjarmljenosti ne postoji kompatibilnost. Jedno drugo isključuje! Isus, dakle, kategorički isključuje đavlov prijedlog – idolatriju vlasti.
„Povede ga u Jeruzalem“ – čini se da je đavao ondje „kod kuće“ – „i postavi na vrh Hrama“ – zašto baš ondje? Religiozna tradicija je smatrala da nitko ne zna odakle dolazi i tko je Mesija. Iznenada, za vrijeme blagdana Sjenica, pokazao bi se na najvišem vrhu Hrama. Prema tome, đavao ga poziva da se očituje na spektakularan način.
„I reče mu: Ako si Sin Božji“ – zanimljivo, samo pri prvom i trećem iskušenju đavao mu govori „ako si Sin Božji“. Kod drugog iskušenja – moć, vlast, novac – nije bilo potrebe budući se one odnose na svakog čovjeka u obliku korupcije, žudnje za vlašću i moću.
Đavao želi reći: „jer si Sin Božji, baci se odavde dolje!“ Čini se da je đavao vrstan poznavatelj svetih spisa jer i on, kao i Isus, citira ih u obliku psalma 91: „Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.“ – Luka ukazuje na Isusove teološke raspre s pismoznancima i rabinima koji su pravi instrumenti đavla – „I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. Odgovori mu Isus: Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ – Isus ponovno citira Ponovljeni zakon.
„Pošto iscrpi sve kušnje“ – glagol „iskušavati“ ponovno će se pojaviti u ustima zakonoznanaca. U biti, evanđelista ih prokazuje kao instrumente đavla.
„Đavao se udalji od njega do druge prilike.“ Koja je to „druga prilika“? Prema podacima koje imamo, radi se o Isusovu raspeću – strašnom i dramatičnom svršetku Isusova života kada će narodne vođe reći Isusu: „ako si Krist, spasi se“ – odnosno, iskoristi svoje sposobnosti, moći i spasi se.
No, unatoč svim svojim sposobnostima i moćima koje je posjedovao, Isus ih nikada nije iskoristio u vlastitu korist nego u korist drugih, ne zbog vlastitih interesa nego zbog potreba drugih. Nije mislio na sebe i svoj život nego na život drugih.
U tome je i bitna razlika između Boga i đavla: Bog je ljubav koji se ljudima stavlja na služenje zbog njihovih potreba; đavao je, pak, vlast, moć koji ljudima gospoduje zbog vlastitih interesa i koristi.
