Kako se Vukovar i ostala mjesta ne smiju zaboraviti to su i svojim uradcima pokazale i učenice 8. razreda,ovogodišnje kandidatkinje za krizmu i ministrantice Roberta Pešava i Lucija Orešković.
Sjećanje na Vukovar
Godine su prošle i godine prolaze, a slike i sjećanja su i dalje bolna. Ono što tad se dogodi obilježi tadašnju generaciju, a i generacije poslije. Tama se uvukla u grad, krv i suze, jauci, bol i patnja zavladali su ulicama. Tama je pokušala progutati Vukovar, već se nadvila nad svakom ulicom, svakom kućom i svakim Vukovarcem. Domove razoriše, mir i spokoj rastjeraše, živote oduzeše. Vukovar baciše na koljena. Ali nisu očekivali da će taj isti Vukovar, koji tamom su prikrili, da će se taj grad izdići opet s glavom gore. A on je upravo to i napravio! Hrabri naši ljudi, očevi, sinovi… Svi oni sa strahom koji im se u očima skrivaše i molitvom koja im poteče s usana, u tu tamu nesebičnu uđoše. Svoj život, svoju dušu za slobodu svoje djece, za slobodu grada i za svoj narod dadoše. Te hrabre duše postadoše svjetlo koje pobijedi i otjera tamu. Vukovar se diže, svjetlo zavlada gradom, gradom koji postade simbolom slobode. I danas je trenutak sjećanja kad će se sve te hrabre duše i naše molitve iz Ličkog Osika ujediniti i zasjati jednakim vukovarskim svjetlom , svjetlom hrabrosti i žrtve, svjetlom zahvalnosti i ljubavi, svjetlom nade i mira. (Roberta Pešava)
Vukovar
Sivo, tmurno,
razoriše, rastjeraše, oduzeše.
Suze, jauci, bol, krv,
bolesno, slabašno, krvavo.
Uništiše, okupiraše Vukovar!!!
(Roberta Pešava)
VUKOVAR
Studena noć.
Snijeg i vjetar.
Kolona kroči.
Žene, djeca, starci…
Ruševine i pustoš
vladaju.
U daljini,
plamen i pucnjava.
Kolona kroči.
Žene, djeca, starci…
(Lucija Orešković)
