Svetim misama u 9 i 11 sati u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku proslavljena je svetkovina Presvetog Trojstva. Svete mise je predvodio župnik preč. Luka Blažević.
Sestre i braćo, danas Crkva slavi blagdan Presvetog Trojstva. Svetkovina Presvetog Trojstva želi u nama produbiti otajstvo Božjega života. Kao vjernici pozvani smo odgovoriti na neizmjernu ljubav Očevu koja nam se očitovala u Sinu i stalno je djelotvorna u Duhu Svetom koji nam je dan. Po sakramentu krštenja postali smo dionici života božanskog Trojstva. Znakom križa i i pozdravom na samom početku našega euharistijskoga slavlja ispovijedamo svoju vjeru u objavljenoga Trojstvenoga Boga. Molimo danas Gospodina da nam pomogne da možemo svakim danom sve dublje i svjesnije živjeti kao Božja djeca, te tako doprinesimo širenju Evanđelja i Božjega Kraljevstva na ovome svijetu.
Neću ja vama danas razglabati tajnu Presvetoga Trojstva. I mnogo veći umovi to su pokušali i nisu se snašli. Ako bismo mi pod svaku cijenu htjeli razumjeti da je jedan Bog u tri osobe, znači da bi naš um trebao biti jednak Božjemu umu. Mnogo toga ima u vjeri što je za naš ograničeni um zaista neshvatljivo i s time se moramo pomiriti.
Ono što je potrebno, što moramo znati da bismo postigli vječno spasenje, dosta nam je ono što nam je Bog objavio. A objavio nam je i tajnu Presvetoga Trojstva. Činjenica je, da je jedan Bog u tri osobe, jer Isus u Evanđelju na toliko mjesta govori o svome Ocu; ja i Otac, jedno smo. Od Oca sam izišao, vraćam se k Ocu. Poslat ću vam Duha Svetoga. Govori i o Duhu Svetom. Poslao je i Duha Svetoga. Znači da je iznad svake sumnje da su tri osobe, a ipak samo jedan Bog. Ono što mi ljudi ne možemo učiniti, Bog koji je savršen – može. Ono što mi ljudi ne možemo shvatiti, Bog koji je sveznajući – može. Prema tome nemojmo se ni opterećivati da razumijemo intelektom svojim tajnu Presvetog Trojstva – jedan Bog – tri osobe. Bog Stvoritelj, Bog otkupitelj, Bog posvetitelj.
Dakle, Bog je od vječnosti trojstven. I zove nas da taj svoj život ugradimo u taj Božji – Trojstveni život. Poruka dakle ovog Presvetog Trojstva nije da pokušamo razumjeti kako to jedan Bog – u tri osobe, nego da učinimo sve da bismo živjeli u zajedništvu tog Trojedinog Boga, kako bi naš život bio stvarno odraz Božjega života.
Zato je ova prigoda danas, ova svetkovina, da se pitamo jesmo li mi zaista u zajedništvu Trojedinoga Boga. Živimo li mi u zajedništvu s Bogom? Mogu li drugi osjetiti, vidjeti to na nama? – da mi nismo jedan uski svijet gdje svatko za sebe živi, nego da smo dionici Božjega života. Bog nam je darovao i naravni život – stvorio nas je, ali nam je darovao po Isusu Kristu i nadnaravni život. Dionici smo tog nadnaravnog života zajedno s Bogom po sakramentima. Napose Euharistiji. Dakle činimo zajedništvo s njime i zahvalni smo mu na tom daru naravnoga i nadnaravnoga života.
To se nažalost događa i nama koji se smatramo vjernicima, koji smo kršćani i ponosni smo na to što smo kršćani, ali kao da se ponekad zastidimo svoga kršćanstva i svoje vjere, pa se tako lako odreknemo svoga kršćanstva i svoje pripadnosti Kristu i zajedništva sa svojim Trojedinim Bogom.
Jer ako nemamo zajedništva s Bogom, onda je nemoguće ostvariti i međusobno zajedništvo, ako smo prekinuli tu nit s Bogom onda smo prekinuli i sa svom njegovom djecom, sa braćom i sestrama. Jednostavno mi onda oni više nisu potrebni i ne samo da mi nisu potrebni, nego mi i smetaju. I zato se ne treba čuditi što su se kroz povijest događale tolike strašne stvari koje je sam čovjek izazvao, nikli su toliki koncentracijski logori, toliko je ratova kroz povijest da su izračunali stručnjaci da je samo svaka 13. godina bila bez rata. 12 godina rata, 1 godina mira. Prosječno uzevši. Što je sve čovjek kadar učiniti čovjeku jer ne želi živjeti u zajedništvu s Bogom, jer je prekinuo tu nit s Bogom. Smeta mu Bog, smeta mu ono što Bog traži.
I ovo je prigoda da pokušamo obnoviti svoju vjeru, da ne budemo vjernici samo na papiru, nego da zaista u dubini svoga bića svoju vjeru živimo i da naš život bude odraz Božjega života.
Na žalost većina nas se uspavala – moramo to priznati. Za sve imamo vremena. Toliko toga nam je važno u životu, bez čega nipošto ne bismo željeli biti, ali što ćemo ostati bez nedjeljne Mise – vrlo važno – imam prećih stvari.
Što ćemo ostati bez svakodnevne molitve – vrlo važno
– što ćemo vrlo lako prekršiti bilo koju od deset Božjih zapovijedi – vrlo važno
– samo da ja uredim neke svoje stvari, samo da ja ostvarim ono što mi se u određenom trenutku čini da bi bilo dobro.
Kako razmišlja francuski književnik Valeri u svome djelu „Karme“:
Kad bi Bog postojao – dakle on ne vjeruje, al mi se smatramo vjernicima, zato kad čujemo ovo njegovo pogodbeno «kad bi», «da je», al mi sad pokušajmo reći «da je» i kako se to odražava u mome životu?
Kad bi Bog postojao. I kad bih ja mogao vjerovati da on postoji – bio bih vječno sretan.
Zato je ovo i ispit danas. Jesam li ja sretan u životu? Bez obzira na sve, što god mi se događa, ako nisam sretan – ja nisam vjernik. Dobro razmišlja! On nije vjernik, ali je rekao veliku istinu. Ako Bog postoji i ako ja stvarno vjerujem da Bog postoji – nema razloga da budem nesretan u životu. Ja sam sretan i tu sreću meni nitko ne može oduzeti. Osim ako ja to dozvolim.
Sotoni ja mogu dozvoliti da mi oduzme tu sreću kad mu pružim ruku – ajde vraže ja ću s tobom i njegovim saveznicima – tolikim zlim i pokvarenim ljudima i kad se priiklonim onom što mi svijet nudi – reklame - preko medija preko televizije – to prihvatim u želji da budem sretan – ja se ustvari unesrećim. Kako je malo istinski sretnih ljudi danas.
Kao svećenik stalno se susrećem s ljudima i oni stalno kukaju – nezadovoljni su i nesretni. Vjernici si – dal' ti vjeruješ da Bog postoji? Živiš li ti u Bogu? Živiš li s Bogom? Pa kako možeš biti nesretan?! Muž onaki, žena onaka, društvo, politika, sve ode k vragu....kako ću biti sretan?
Bolest, smrt u obitelji, kako ću biti sretan? Kako ćeš biti nesretan ako vjeruješ da Bog postoji, ako živiš u Bogu, ako živiš s Bogom jer znaš da si određen za sreću, i to za vječnu sreću, a ovdje je tek predigra. Ovdje je preludij – početak te sreće.... Jasno da je ta sreća malo poremećena. Isus kada govori u svom oproštajnom govoru prije no što će poći u svoju muku i smrt; «Ovo vam rekoh da radost moja bude u vama – radost moja – Isusova radost – da radost bude potpuna.» Gdje je ta naša radost?
I što dalje kaže Valeri?
Ne bih se više mogao zanimati nizašto drugo osim za Njega.
A gdje smo mi? Ako Bog postoji, šta mi može biti preće i važnije od njega? A mi se moramo priznati - za sve drugo više zanimamo i do mnogo čega drugoga nam je više stalo nego do Boga. A smatramo se vjernicima. Ajmo ga vratit u središte svoga srca! Da budemo sretni. Osjećao bih se okružen nježnošću i zaštitom.
A tko će me zaštiti? Vidimo tolike zaštitarske službe danas, mnogi ljudi nesigurni i svašta se događa. Pa ne može ni policija, ni sudstvo, ni zaštitari istinski zaštititi čovjeka i u naravnom pogledu, a pogotovo od ovih loših utjecaja, od svega nemorala, od zla, kriminala. Tako lako postajemo žrtve kojekakve propagande. Ne pomažu nam tu zaštitari. Nitko nam tu ne može pomoći. Samo nas Bog može zaštititi. On je sama nježnost i milosrđe.
Ni smrt ne bi za mene ništa značila – kaže Valeri.
Ne bih se bojao smrti. Zašto da se bojim smrti ako znam da sam stvoren za vječnost.
Dakle ako istinski vjerujemo da Bog postoji i da postoji vječni život , pa što ako umrem prije vremena, kako mi ljudi računamo? Ništa nije prije vremena – kako je Bog odredio – došao je čas – ajde idemo! Dal mi tako gledamo na život? Zar nas jedan nevjernik mora poučiti što znači vjerovati? Dobivamo lekciju od nevjernika! To još nije sve.
Kad bi Bog postojao – čini mi se da bih prirodno bio dobar sa svima.
Tu smo! Zašto mi nismo jedni prema drugima dobri? Zašto smo zavađeni? Svađamo se, jedni s drugima ne razgovaramo – mi vjernici – kršćani! Strašno je puno zavađenosti među našim ljudima. Ne samo da nemamo te prirodne dobrote – svi smo braća i sestre ako smo djeca zajedničkog nam Oca, ako nam je Isus naš najdraži zajednički brat – pa zašto nismo dobri svi sa svima? Kako meni netko može nauditi ako ja to ne dopustim? Da mi ne znam tko šta učini ja njega neću mrziti. Ja njega neću odbaciti – bit ću dobar sa svima – pa on je moj brat, ona je moja sestra – Isus Krist nam je zajednički brat, Bog nam je zajednički Otac.
Božja razlivena u srcima našim – čuli smo danas u čitanju – a kad sve to znam – ja se više uopće neću opterećivati prošlošću. Bog zaboravlja moju grešnu prošlost, zaboravi je i ti. Ako si je ispovijedio, ako nisi učini to što prije. I onda se više ne spominji. Izbrisani su! I to čovjeka onda čini sretnim! To je razlog kako je na početku rekao – bio bih vječno sretan! Sve tvoje krivice potopljene su u njegovom milosrđu, On ih se više ne spominje, pa ih se ni ti ne spominji.
Što mnogi ostaju izvan vjere, izvan kršćanstva, izvan Crkve – možda smo i mi krivi. Jer i mi živimo kao da Bog ne postoji.
Ne budimo pločica s natpisom – vjernik. Nego budimo - vjernik.
I kad zaključiš svoj dan koji si započeo znakom križa, završi ga kratkim hvalospjevom Trojedinom Bogu nakon ispita savjesti kako bi svaki tvoj dan bio Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Amen.
