U nedjelju 12. lipnja 2016. godine svete mise su slavljene u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati. Svete mise predvodio je župnik preč. Luka Blažević
Pod svetom misom u 11 sati imali smo radost krštenja. Svoje drugo dijete krstili su Ivica i Marina Starčević. Krsni kumovi na krštenju bili su Tihomir i Mandica Starčević. Velika im hvala na daru života!
U današnjem Evanđelju Gospodin je gost u kući uglednika farizejske grupe. Isus nije izbjegavao ni marginalce a ni ugledne. Iznenada upada žena o kojoj su nazočni znali – grešnica je! I još prilazi i dodiruje Isusa – strašno! Farizej Šimun misli kako je uspio razbiti misterij Isusovog identiteta jer kada bi bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja Ga se dotiče! Šimun misli kako proniče ljude oko sebe, uvjeren je kao mu je sve jasno i kako je sa svima raščistio.
Za razliku od samozadovoljnog Šimuna, žena nikoga ne procjenjuje. Ona ima svoj cilj. Nikoga ne odvaguje, nego ide tamo gdje je srce zove. Pozvala ju je možda Isusova riječ, Njegov pogled koji prodire u dubine srca ili samo riječ o Njegovoj riječi – priča očevidaca? Bilo kako bilo, slijedila je glas svoga srca. Kolika je snaga i odvažnost potrebna da bi čovjek ušao u kuću onih za koje zna kako ga preziru i smatraju nečistim? I kada tamo dođe da još klekne i nekome pere noge i ljubi ih? Ne, nije potrebna snaga – to može samo ljubav! Za nju ne postoje granice! Ova žena je znala: kad bude došla i kleknula pred Učitelja, neće biti ponižena Njegovim pogledom. On je neće gledati kao drugi! Gledat će je čistim okom. Poštovat će je. Temeljem toga može početi poštovati samu sebe, steći pouzdanje u sebe i u svoj poljuljani život. To je radost susreta iz kojeg će se roditi novi život! Uopće je ne zanima što će ovi oko Isusa misliti.
Dok Mu suzama pere noge i otire ih kosom, vidi Učiteljev pogled: sigurna je – to je to! On je proniče, On razumije, On je prihvaća! I sada je na neobjašnjiv način Njegova! Ona se predaje do kraja na tipično ženski način: mirisi, poljupci, raspuštene kose, suze… Prisutni su šokirani i sablažnjavaju se. Ne shvaćaju što se događa, ali ipak osuđuju, „za svaki slučaj“! Takva je ljudska priroda: površnost i zloba! Ne vide njene suze kao rosu jednog novog, velikog životnog jutra! Konačno je shvaćena i ljubljena! Koliko radosti! Oprošteni su joj grijesi mnogi jer je snažno uzljubila! Predala se poput Davida.
Šimune, imam ti nešto reći… Šimune, ugledni vjerniče! Gdje je tvoja ljubav? Kome si se predao, ako si uopće u stanju ikome predati svoje srce? Ako si uopće u stanju voljeti? Ili, ako se već nisi predao, možda si se prodao? Za ugled? Za društvo? Za komfor? Za trideset srebrnjaka ili si malo skuplji, ali ipak prodan? I još ideš druge osuđivati? Jako je nezgodno osuđivati tamo gdje Bog ne osuđuje! Nezgodno i – opasno! Nemojte osuđivati i nećete biti osuđeni! Šimun je pozvan na skok u bezdan, u nepregledni tijek ljubavi, potpuno joj se predati. Jer Bog je ljubav. Njemu se ne može nešto odraditi, kod Njega nešto zaraditi. Pa ni religijom. Sve osim ljubavi bilo bi trgovina s Bogom. A kako će čovjek trgovati s Onim tko mu je već sve dao pa i sȃm život? Što On još treba platiti? Ili, što Mu dati a da On to nema?
