Da ljudi barem dio vremena koje provedu u prekoravanju drugih iskoriste za popravljanje sebe, svijet bi bio savršeno mjesto. Nažalost, iskustvo nam pokazuje da i najgrlatiji zagovornici ljudskih prava prečesto bivaju tek kušači i pozeri koji žele ispasti bolji od drugih. Zato nas Isus uči da gledamo u srce, a ne obaziremo se na fraze i parole. Isus nas uči da je uvijek ponašanje posljedica onoga što nam je u srcu, a da nam srce prečesto biva ranjeno i krivo usmjereno.
Ne samo žena, nego i pismoznanci i farizeji se u današnjem evanđeoskom odlomku pokazuju kao oni koji su uhvaćeni u grijehu. Žena u grijehu preljuba, a oni u grijehu iskušavanja Boga. Isus ne nasjeda na provokaciju i ne želi se uvući u diskusiju o posljedicama. Radije se vraća na izvor. Na ljudsko srce. I ući nas da i mi na takav način pristupamo čovjeku. Da se ne obaziremo toliko na čine, nego na srce iz kojega ti čini izviru. Upravo u usmjerenosti na srce je temelj razumijevanja i opraštanja o čemu nam Isus govori i zahtijeva od nas. I ne samo to, nego traži i ljubav prema onima koji se pokazuju našim neprijateljima, jer se ranjeno i otvrdnuto srce može izliječiti i omekšati jedino ljubavlju.
Ona i oni su jednaki po činjenici da su uhvaćeni u samom grijehu, a razlikuju se po odnosu prema Kristu. Okorjeli grešnici odlaze od Krista, a raskajani grešnici ostaju s njim. I to je najvažnije posvijestiti sebi. Krist nas voli i prihvaća. Želi biti s nama i želi da i mi budemo s njime kako bi nam izliječio srce i osposobio ga za ljubav.
U posljednjim riječima današnjeg evanđeoskog odlomka jasno se ističe razlika između čovjeka i njegovih čina. I Isus nas uči da čovjeka uvijek treba prihvaćati i ljubiti, a da grijeh nikada ne smijemo relativizirati niti legalizirati. Čovjek uvijek zaslužuje našu ljubav i treba je više što je veći grešnik, ali grijeh nikada ne smijemo smatrati prihvatljivim ponašanjem niti ono što je loše nazivati dobrim.
"IDI I NE GRIJEŠI VIŠE!"
Gospodine, farizeji i književnici su doveli k tebi ovu ženu uhvaćenu u preljubu. Ne pitaju ništa, ni za njezinu situaciju, ni za okolnosti kako je do toga došlo. Oni poznaju samo zakon. Po njemu ona mora umrijeti. Njihova osuda je čvrsta, očekuju da ti potvrdiš tu presudu. Takav sudac je i u meni – koji prosuđuje po zakonu – kod drugih. I ja dovodim ljude pred tebe i pred druge, ratne dezertere, samohrane majke, rastavljene, mlade koji žive zajedno bez vjenčanja, strance i azilante, nezaposlene, one koji su napustili Crkvu … proglašavam ih krivcima. Od tebe očekujem da potvrdiš moju presudu. I Gospodine što ti kažeš? „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen …!“
