Četvrta uskrsna nedjelja u zadnje vrijeme zove se Nedjelja dobrog pastira jer na ovaj dan se moli u cijelom svijetu za svećenička i redovnička zvanja.
Kako je prva nedjelja u mjesecu svibnju, sveta misa u 9 sati slavljena je u Širokoj Kuli, a u 11 sati u Ličkom Osiku.
Pod pojmom „duhovna zvanja“ redovito se misli na osobe koje u Crkvi obnašaju predvodničku (tj. pastirsku) službu: papu, biskupe, svećenike i đakone; a isto tako i na specifične oblike evanđeoskog života raznih redovničkih zajednicâ.
Moliti za duhovna zvanja u tom smislu jako je bitno, budući da su svakoj zajednici vjernikâ potrebni iskreno posvećeni predvodnici koji, ostavljajući sve, čitav svoj život radikalno polažu u Krista. Međutim, pri tome se ne smije zaboraviti da je životni poziv svakog kršćanina u sebi duhovno zvanje. To je iz slike Isusa Dobrog Pastira i njegova stada potpuno jasno.
O Isusu kao Dobrom Pastiru govori čitavo deseto poglavlje evanđelja po Ivanu, a u kratkom odlomku koji se čita na današnjem euharistijskom slavlju slušamo riječi kojima se identificiraju Isusove ovce.
U opisu odnosa ovaca prema svome Pastiru upotrebljavaju se dva glagola kojima je zapravo rečeno sve: Ovce slušaju njegov glas i idu za njim.
Radi boljeg razumijevanja te definicije, treba primijetiti da rečenicu „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom“ Isus zapravo upućuje jednoj skupini Židova koji doduše slušaju njegov glas, ali mu ne vjeruju, tj. ne idu za njim. Za takve Isus kaže: „niste od mojih ovaca“ (Iv 10,26). Isusove su ovce one koje i slušaju njegov glas i idu za njim. Ono po čemu se prepoznaju nije, dakle, samo poznavanje nego i nasljedovanje Isusova glasa.
To je ono što ujedinjuje čitavo Isusovo stado i to temeljno određenje jednako je za poziv svake Isusove ovce. Svaka pojedina ovca sluša glas svoga Pastira i svaka za sebe odlučuje hoće li se pridružiti stadu koje ide za Isusom ili će ići nekim drugim putem za nekim drugim pastirom. No, ona koja odluči ići za Isusom mora znati da ga ne može slijediti izvan njegova stada.
Zato Isus na drugome mjestu govori i o izgubljenoj ovci (usp. Mt 18,12-14; Lk 15,3-7), ovci koja se izdvojila iz stada i zalutala. Ni takva ovca nije odbačena. Štoviše, Isus priča prispodobu o pastiru koji ostavlja devedeset i devet ovaca, za koje nije zabrinut jer su u stadu i čuvaju jedna drugu, te ide tražiti onu jednu, zalutalu. Ali, kad je nađe ne ostavlja je ondje gdje ju je našao, nego je na svojim ramenima nosi kući – u stado.
Tako se u nasljedovanju Isusa očituje jedna otajstvena zbilja koja ima svoje korijene u njegovu odnosu s Ocem. Isus, Sin, od Oca je različit, ali isto tako i neodvojiv. Reći Isusove ovce isto je kao i reći Očeve ovce. Reći da ih nikada nitko ne može ugrabiti iz Isusove ruke, isto je kao i reći da ih nitko ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Isus tako i govori. On i Otac su jedno, pa je i sva njegova briga za članove njegova stada usmjerena na to da i oni budu jedno (usp. Iv 17,1-26); jedno u jedinstvu koje ne samo da ne dokida pojedinačni, osobni, identitet svake pojedine ovce, nego se razlike pojedinih članova unutar stada u tom jedinstvu zapravo tek ostvaruju.
Tako je to i sa različitošću duhovnog zvanja. Dobri Pastir poznaje svaku svoju ovcu i zove je imenom (Iv 10,3). I svatko tko sluša glas Pastira ima posebni poziv i mjesto unutar stada. Ta posebnost poziva očituje se od početka. Prvo što je Isus učinio kad je počeo hodati zemljom i propovijedati Božje kraljevstvo, bilo je to da je izabrao posebnu skupinu ljudi, dvanaestoricu učenika koje je odabrao „da budu s njime, i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle“ (Mk 3,14-15).
Živeći zajedno s njime, slušajući što on govori, gledajući što on čini, i pogotovo imajući iskustvo susreta s uskrslim Isusom, oni na neki način postaju njegov glas koji ostatku stada prenosi riječ Života koji ne propada.
Potrebno je moliti da takvih glasova u Crkvi nikada ne nestane, i, osobito, da takvi glasovi budu čisti.
No, pri tome ne valja zaboraviti da je u različitosti službi i pozivâ svaka ovca bez razlike pozvana da sluša Isusov glas svojim ušima i da ide za njim svojim nogama. Zato je poziv svake ovce duhovan te je moleći za duhovna zvanja potrebno moliti i za to da se Duh Oca i Sina dade prepoznati na djelu u svakom čovjeku koji se naziva Kristovim.
Dio teksta je preuzet s Katehetski ured split
