Isus nije zahtijevao slijepu poslušnost i slijepo nasljedovanje. On odgovara na pitanja svojih učenika i slušatelja, kada oni sumnjaju, ne shvaćaju, kada su iznenađeni. Isus odbija samo ona pitanja koja su mu bila postavljena u tvrdokornosti, koja odaju zatvorenost i samodostatnost. U drugom čitanju apostol Petar poziva Isusove učenike: Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem…
U knjizi koja je nedavno izašla kod nas: Biti katolik u kulturi izbora, autor Thomas P. Rausch donosi rezultate nekih anketa među američkim studentima koje pokazuju da katolici najmanje znaju objasniti sadržaje vlastite vjere i svoj katolički identitet. Tužna, ali istinita činjenica koja se prepoznaje i u našim hrvatskim okolnostima: prosječni katolik slabo poznaje vlastitu vjeru. Kako je to moguće? Unatoč 20 godina vjeronauka u školama, župskih kateheza, nedjeljnih propovijedi? Još uvijek je toliko neznanje u vjerskim pitanjima. Prava mentalna konfuzija: što je vjera, a što praznovjerje, što je istina, grijeh, koji je ispravan odnos između Boga, Isusa, pape, svetaca… Sve se miješa.
Većina katolika osjeća se neugodno kada trebaju nekome ponuditi razloge vlastite vjere, obrazložiti zašto su kršćani. Neki među nama izbjegavaju takve teme jer se boje da će biti ismijani. Drugi opet, koji su školovaniji, pomisle da je današnja Crkva beznadno staromodna i nemaju volje argumentirano braniti mnoge stavove crkve u koje ni sami više ne vjeruju. U stara vremena postojala je teološka disciplina apologetika koja je bila zadužena za obranu kršćanskog vjerovanja naspram raznih krivih učenja, sumnji, optužbi u pogledu vjerodostojnosti Crkve i kršćanske vjere. Neki smatraju da kršćani danas trebaju biti ‘dobre apologete’ vlastite vjere u svijetu suvremenih filozofija. U skeptičnom svijetu kršćani vjeruju da se može dosegnuti istinu. I zato bismo uvijek trebali težiti spoznaji objektivne istine, a ne uhljebljenju u trenutni izgled svoje subjektivne istine. Ivan Pavao II. u enciklici Fides et ratio to naziva ‘služenje istini’: “Među raznim oblicima služenja koje Crkva ljudima treba ponuditi ona uviđa da joj je jedno osobito vlastito: služenje (diakonia) istini.” (Br. 2) “Kod ljudi našega vremena, i to ne samo kod nekih filozofa, već su se pojavila držanja nekakvog posvuda raširenog nepovjerenja i nepouzdanja u vrlo velike ljudske spoznajne mogućnosti. S lažnom se skromnošću čovjek zadovoljava djelomičnim i privremenim istinama ne postavljajući temeljna pitanja o smislu i zadnjem temelju ljudskog osobnog i društvenog života” (br. 5). “Čovjek vlastiti život nikad ne može temeljiti na sumnji, nesigurnosti ili laži: takvo postojanje stalno bi uznemiravali strah i tjeskoba. Čovjek se, dakle, može definirati kao onaj koji traži istinu” (br. 28).
Što katolici čine da bi uklonili vlastito vjersko neznanje? Ne radi se samo o tome da vlastitu vjeru želimo drugima nametati. Naš je vlastiti život u igri. Zašto sam (još) kršćanin? Zašto je za mene osobno Isus Krist poseban, jedinstven? Zašto je katoličanstvo moja duhovna domovina? Današnji kršćani pozvani su upoznati vlastitu vjeru, imati hrabrosti svjedočiti i obrazložiti je pred drugima, ali i biti spremni u poniznosti učiti od drugih ljudi.
Anđelko Domazet
