Donosimo razgovor s novoimenovanim gospićko-senjskim biskupom Markom Medom, koji je u srijedu 11. prosinca gostovao u posebnoj emisiji „Gospodine, ti znaš da te volim!“ Hrvatskoga katoličkog radija.
Mons. Medo, kao novi pastir Crkve u hrvatskome narodu odlazite u teritorijalno najveću biskupiju, ali brojem vjernika ipak malu. Gdje vas je Bog stvorio i oblikovao u vašim prvim godinama?
Zapravo sam rođen u autu, na putu od Strupnića prema Livnu, kao četvrto dijete u obitelji. Petero nas je djece, otac je cijeli život radio u Njemačkoj, a odrastali smo uz majku. Moje djetinjstvo je bilo veselo, bili smo upućeni jedni na druge jer nije bilo toliko medija i televizije. Sve je u igri bilo prožeto bratskom ljubavlju.
Djetinjstvo sam proveo u selu od 200 do 300 stanovnika, na granici između katolika i pravoslavaca takoreći, i bilo je lijepo – to Livanjsko polje i te planine. Podsjećaju me Velebit i oštre zime na području gdje sada idem na rodni kraj. Nije čudo da je netko rekao kako sada Medo odlazi u Liku.
Dolazite iz vjerničke obitelji. Gdje se rodio životni poziv?
U mojoj obitelji cijeli se život molila krunica, i to svi zajedno. Nismo imali svi krunicu, nego samo jednu. Nedjeljom je misa bila redovita i svi smo išli. Bilo je nezamislivo da netko ne ode, posebno djeca. Sjećam se da mi je znalo biti neugodno jer smo kao djeca bili razigrani, a fratri su bili jako strogi. Često smo izbjegavali biti blizu oltara da nas fratri ne uzmu da čitamo ili ministriramo. Roditelji su najčešće provjeravali koliko smo slušali na misi po tome da nas pitaju po kome je bilo Evanđelje.
Cijelo to katoličko ozračje me je odgajalo. Uvjerenje da Bog postoji nitko od mojih roditelja nije to mogao racionalno ili teološki objasniti, ali sam kao dijete vidio da roditelji drže do vjere i iz toga sam zaključio da to nešto znači roditeljima i tu nešto mora postojati.
Ispraćaji oca kad je nedjeljom odlazio za Njemačku bili su posebni. Nedjeljom smo uvijek obukli posebno misno ruho. Iako bismo kao djeca radije igrali nogomet, znalo se što je nedjelja. Svaka kuća je redovito molila, a na misu se išlo sto posto. To je bio događaj.
Objava vašega imenovanja biskupom bila je 7. listopada, na spomendan Blažene Djevice Marije od Krunice. Čini se da je krunica bila glavna snaga i tema obraćanja toga dana.
Krunicu sam zavolio još kao dijete, kada sam ju morao moliti, a kasnije sam otkrio snagu krunice koja je kadra promijeniti puno toga u mojem životu i životu drugih ljudi. Ne želim da mi prođe dan bez krunice, a nekad ju i rastreseno izmolim. Rado idem u Gospina svetišta, od Sinja i Lurda do Marije Bistrice, pa i pješice sam išao od Livna do Sinja, i od Livna do Međugorja. Radi osobne pobožnosti dolazim u Međugorje, gdje se nastojim ispovijediti i sudjelovati na misi, a ne da bilo što propitujem.
Krunica je duboko ušla u moj život. Volim nositi jednostavne krunice, po godinu, dvije i onda se teško rastanem od njih. Ali kada susretnem ljude u teškim životnim situacijama, darujem im svoje krunice i kažem da je njima potrebnija. Na duhovnim vježbama za parove sam otkrio da mnogi ne znaju moliti, ali kad bi neke susreo nakon godinu, dvije rekli bi da im je to ono što je ostalo od vježbi.
Nakon Blažene Djevice Marije, kako ste se sprijateljili sa sv. Franjom i krenuli franjevačkim putem?
U mojoj župi bili su fratri, Manja braća, provincije Bosne srebrene, i dan danas je ondje sinonim za svećenika fratar. Izvan toga, ja nisam znao da postoji netko. Kod donošenja odluke u koje ću sjemenište ići prevagnulo je to što sam imao dva ujaka koji su bili u sjemeništu franjevaca trećoredaca. Ta slika njih u habitu rezultirala je time da sam u osmom razredu odlučio otići u zajednicu franjevaca trećoredaca na Ksaveru. Ta mi je mala zajednica zbog individualnog pristupa, za razliku od tada velikih sjemeništa, odgovarala. Zbog nedostatka roditelja odgovaralo mi je da netko svrati pažnju na mene. Nije to ništa slučajno, Bog je to sve nekako vodio.
Kako se onda dogodio Vojni ordinarijat? Čini se potpuno suprotnim od franjevačke duhovnosti.
Kako sam zapravo došao u Vojni ordinarijat? Imam 52 godine, 26 godina sam svećenik – 13 godina svećenik redovnik, 13 godina svećenik Vojnog ordinarijata, a šest godina generalni vikar. U ljeto 2011. razmišljao sam o promjeni u životu. Imao sam puno službi na Ksaveru – bio sam odgojitelj bogoslova, gvardijan, u upravi provincije itd. te sam razmišljao otići u misije. Onda sam susreo biskupa Jezerinca te dobio dvije godine za razmišljanje od provincijala jer sam dobio dojam da sam potreban u ordinarijatu.
Bio sam kapelan u glavnom stožeru Ministarstva obrane i to mi je bilo zanimljivo. Ispunjao me rad u ministarstvu i onda sam razmišljao kako treba podići sakralni prostor, kapelicu. Išao sam odmah tražiti mogućnost za to i uspio sam, a zagovarao sam se sv. Ivanu Pavlu II. To je posebna priča kako je nastala kapelica u Ministarstvu obrane posvećena Ivanu Pavlu II. Počeo sam sa zornicama negdje na hodniku gdje je sada obavještajna služba. Molio sam svako jutro generala da mi dadne dvoranu da mogu staviti oltar. Po cijelom ministarstvu stavio sam plakate da svako jutro imamo zornice u sedam i ljudi su počeli dolaziti. Mala zajednica je rasla iz dana u dan te sam počeo razgovarati s vlastima i svidjela im se ideja jer su vidjeli kako su ljudi potrebi duhovnoga, kako doživljavaju probleme i da im je potreban prostor gdje će otvoriti dušu.
Preko noći sam dobio sredstva i prostor – sve je bilo tako lijepo složeno – ispovjedaonica, sakristija, moj ured… Dobili smo kipove, vitraje s prikazima bl. Alojzija Stepinca i Djevice Marije, a Jakubin je napravio središnju sliku Ivana Pavla II., kome je kapelica i posvećena. Rekao sam biskupu Jezerincu kako se Gospa Snježna zbog toga neće ljutiti.
Zaživio sam s vojskom i te 2013. godine sam išao u Afganistan na šest i pol mjeseci. Kad sam se vratio, 2014., kapelica je bila zgotovljena i blagoslovljena. I dan danas ljudi dolaze u tu kapelicu, koja je na ulazu u Ministarstvo, i kad dolaze na posao ili kad idu kući pomole se.
Svaki dan je ondje misa i događaju se velike stvari. Bog dopušta da se preko tih malih otvorenosti događaju čuda. Iako ljudi o tome ne pričaju, ondje se mijenjaju i doživljavaju milosti.
Kad sam sve to završio, bio sam imenovan gvardijanom i župnikom u Ogulinu, ali sam htio ostati i vojni kapelan. To je bilo teško spojivo, posebno zbog zornica koje su u Ogulinu bile u 6 sati, a u Ministarstvu u 7:45. To je trajalo godinu i pol, ali sam ipak zaključio da želim inkardinaciju u Vojni ordinarijat.
Papa Ivan Pavao II. prati vas zapravo cijeloga života i baš ste iz pjesme „Krist na žalu“ uzeli svoje svećeničko geslo.
Ivan Pavao II. je papa moje mladosti, papa mojeg vremena studiranja na KBF-u i moj diplomski rad ticao se njegovog nauka. To je bio blizak papa, jednostavan, otvoren, koji razumije situaciju – bio je onakav kakav treba biti svaki pastir i jednostavno sam ga zavolio. Uzeo sam za mladu misu geslo „Od sad idem kamo šalješ me ti“ i stvarno me do sada slao svugdje. Kada sam išao na postdiplomski u Rim, on je preminuo i svaki slobodan trenutak sam odlazio na njegov grob. I danas kada odem u Rim, pohodim njegov grob. Na sličicu za biskupsko ređenje dao sam tiskati njegovu sliku iz kapelice u Ministarstvu jer je on zaštitnik moje službe.
Dakle, Ivan Pavao II. je jedan od zaštitnika vaše službe, ali bez obzira što ste sada biskup, i dalje ostajete franjevac u duši?
Naravno, u duši ostajem i dalje franjevac. Ono što dobiješ u samostanu i sa franjevačkom formacijom teško je iskorijeniti, niti to želim. Možda je teže u Ordinarijatu, ali gdje god bježao tvoj te križ sustigne tako da uvijek treba biti poslušan.
Iz Glasa Koncila pitali su me hoću li zadržati franjevačku jednostavnost ili vojničku stegu. Odgovorio sam im – oboje, prvo prema drugima, a potonje prema sebi. Odrastao sam u samostanu i smatram da sam zadržao jednostavnost, a ukoliko nisam, moram se truditi biti jednostavan i ponizan. To ljudi gledaju i traže i to ću nastojati biti, kroz molitvu i kroćenje samoga sebe.
Spomenuli ste odlazak u Afganistan. Što svećenik ondje radi s našim vojnim snagama?
Kada sam 2013. otišao prvi puta u misiju sve mi je bilo pomalo strano jer nisam bio u JNA – u novicijat sam ušao baš kada je počinjao rat. Na granici s Rusijom čekali smo u bazi dva-tri dana. Kada sam ulazio u američki vojni avion, gdje se nalazila puna ratna sprema, s ruksakom od 12 kilograma i pancirkom, nisam ni znao s kojim vojnicima idem, nego sam tek tada upoznavao ljude. I sad gledam, oni svi sve znaju, a ja sam uletio kao Pilat u Vjerovanje. Trebali smo poletjeti, ali je pao snijeg pa smo čekali oko pola sata. Kad smo ujutro došli u Afganistan – gledam ja kao da sam došao na Mars, pustinja, spaljena zemlja, a negdje treba prespavati. Našao se s kapelanom koji je bio ondje da me uvede u službu. Nekoliko dana sam bio u stresu, ali nisam htio to pokazati jer kao svećenik moram pokazati da sam spreman na svašta. Jedne noći čujem hodžu s džamije kako moli, gledam snijeg kako pada, kao u nekim filmovima, ulazim u prostoriju gdje ću spavati, vidim po plahtama da je netko spavao i kažu mi da što ja sad hoću… Rekao sam sebi: došao sam u taj svijet i moram ga prihvatiti. Za dva dana mi je bio rođendan, ali naravno da sam šutio. Javio sam se roditeljima da ne brinu te, iako mi je bilo jak stresno, slavio sam mise ondje gdje je bila većina vojske, a u zapovjedništvu nedjeljom.
Pomagao sam ljudima – patili su jer su odvojeni od kuće i tada su osjetljiviji. Uvijek sam svjedočio da je potrebno u molitvi i u Bogu pronaći mir. Sigurno da sam pomogao mnogima i sprijateljio se s njima, kroz sport, odlaske u teretanu, pa i na kavu. Nikad si nisam dozvolio da ja idem s njima na kavu, a da oni ne dođu na misu. Pa sam se domislio da ih svake nedjelje nakon mise častim kavom u oazi gdje se mogla kupiti. Tako nas je bilo oko tridesetak do pedesetak, koji smo bili ujedinjeni oko mise, a bilo je i mnogo ispovijedi. Kako sam za vrijeme bogoslovije šišao, tako sam i njih počeo šišati. Nabavio sam mašinu, pa je bilo da oni kod mene dolaze na šišanje, a „naplata“ je tri Oče naša.
Sada dolazi jedno novo poglavlje u vašem životu. Preuzimate Gospićko-senjsku biskupiju, kao treći biskup u 25. godini od uspostave te mjesne Crkve. S kojom vizijom dolazite u Gospić?
Na susretu sa svećenicima biskupije rekao sam da moramo biti zajedno. Rekao sam im da ljudi danas traže svete svećenike i da to moramo biti. Sve što je ispod toga ne prolazi ili je teško prihvatljivo. Moramo raditi na sebi i na duhovnim zvanjima. Sigurno postoji puno potencijala u biskupiji – Udbina, Krasno, duhovni centar u Plitvicama i Gospiću. Trebamo uložiti puno truda kako bi sve to zaživjelo, da ljudi preko nas otkriju Boga.
Mene su učili da kad ne znaš što ćeš, ulaži u svećenike – u mlade svećenike da se školuju. Mi tamo nemamo puno svećenika, 86 je župa, a 52 svećenika zajedno s redovnicima. Od toga što imamo uvijek treba dati maksimalno. Imam pred sobom sliku sv. Franje, koji je bio jedan, ali je zapalio cijeli svijet. Kad ljudi vide da je naš život osmišljen, probudit ćemo druge, kao i prvi kršćani. To je put i poziv, najprije meni i svećenicima, a onda i svim vjernicima.
„Gospodine, ti znaš da te volim!“ vaše je biskupsko geslo. Je li moguće da i svećenik koji postaje biskup u svome životu ima takve trenutke kada mora odgovoriti Gospodinu „Ti znaš da te volim“?
Ja sam samog sebe uvjeravao, ne Isusa, nego sebe da ga volim, ali vidim da u malim svakodnevnim stvarima još volim samoga sebe i da sam egoističan. Često ću na to pitanje morati dati odgovor. Kad sam dobio vijest o imenovanju, sjeo sam i to mi je pitanje jednostavno došlo: Ljubim li ja Gospodina? Moj život je najsličniji Petrovom, a njega Isus tako slaboga uzima, pa su mi se te njegove riječi činile prikladnim.
Uvijek se sjetim riječi sv. Augustina „Gospodine, daj mi to što zapovijedaš, pa zapovijedaj što god hoćeš“. Otkrivam da je sve što se u mojem životu događa dar i milost od Boga, koji sve vodi. Moram mu biti otvoren i davati sve od sebe.
Kad sam došao u Gospić drugi dan nakon imenovanja, znao sam da karmelićanke mole i htio sam ih posjetiti. Rekao sam sestre znam da ste molile za novoga biskupa, a da ste bolje molile, imale bi boljega. Rekao sam im da mi je drago što postoje. Zaista moramo vjerovati u moć molitve. Rekao sam im da mogu računati na mene. Sve ću učiniti da budu tamo i da mole za nova duhovna zvanja i cijeli hrvatski narod.
IKA